šećer, jaja, brašno, turpija

21.06.2005., utorak

Kraj, take one.

Moj trijem, moj lipanj.
Rekao je da se život smiruje kao mlijeko u čaši, i rekao je «E, pa što?». Ne znam kako bi se to smirivao život kao mlijeko u čaši, ali gledajući u sebe, izgleda da sam i ja mliječan iznutra.

Čitao sam ono što sam zapisao. Ne bez teškoća, jer rukopis je mijenjan više puta i na jednoj jedinoj stranici, mnogi sus pasusi zapisani stojeći, u nagnutom položaju nad stolićem koji se klimao, nekada pod svijećom ili baterijskom svjetiljkom, nekada i u dvorištu, a kada bih kroz logičke i fizičke nedaće prošao do zapisanog, našao bih se pred iznenađenjima. Nisam prepoznavao vlastite stavove, mišljenja i rezoniranja.
Upoznavao sam tog čovjeka koji je izrastao unutar mojih vanjskih mjera, pokušavao se staviti u njegov položaj, ali više ne mogu. Sjećam se jasno, osjećao sam se uistinu tako, baš kako sam zapisivao. Sada, ti su osjećaji nešto sasvim strano, otac koji mi biološki pripada, ali njegova pojava nakon 35 godina izbivanja ga čini neznanim i stranim. Pretpostavljam da bih trebao razumjeti i suosjećati sam sa sobom, ali pitam se jesam li to bio ja. Jedino što mi se uistinu čini mojim, upravo je stalno preispitivanje i nikada i ni o čemu čvrst stav.

Ravi mi pravi društvo u mojim besposlenim danima, njegova komercijalno zapakiranja bhajan bajanja i sitar praćen kojekakovim europskim instrumentima mi prijaju, kao da su pisani praćenjem mojih moždanih valova, i udišem miris lipa i bagrema. Ne prođe dan da ne primijetim da je najljepša lipa moje ulice, upravo ona koja mi raste u dvorištu, zdrava, uspravna, prekrasno razgranata i mesnatih listova – besplodna, s tek ponekim cvijetom, dok se one niz ulicu rasvale i mirišu do nesvjestice.
«Ravi, što kažu ti tvoji polu - i tričetvrt - bogovi kojima si posvetio cijeli CD? Hoću li se ikada maknuti sa svog trijema?»

Nastavim li ovako, srast ću s mojom najdražom lipom, pustiti korijenje u memli dvorišta koje je i za zimskih dana u potpunom hladu. Lipa, mahovina, poneki degenerirani lišaj i ja.
«Ravi, da im kažem neku i mom slučaju, što misliš, čuješ li me, slušaš li me, Ravi?»

Ne odustaje moj Ravi, i dalje neumorno poje devama, avatarima i tko zna kakvim još bićima. Ne zanima me. Lijepo mi je. Potiče mi rast korijenja, volim što se osjećam produhovljeno jer razumijem osjećaj devocije iako ne vjerujem, iapk, da postoje bogovi ni anđeli ni vrazi.
«Ne slušaš ti mene, a baš sam želio znati jesi li ti upoznao što je to biti usamljen od samoga sebe?»

Do zadnjeg dana sam sačuvao živce, veli mi Čiča, iako znamo obojica da ih nisam nikada ni imao, samo sam uspijevao usmjeriti nervozu ka unutra, kontrolirati prštave izljeve nusproizvoda situacije da se izlijevaju unutar mene i ne čine zlo koje bi mi se vratilo. Sada, to zlo treba negdje ispustiti. Strah me urinirati, nekada mislim da bi mali vrazi mogli istjecati u kanalizaciju i u bijeli svijet. Neka ih još malo u meni, nisam ih dovoljno upoznao.
«E, a kako bi bilo da upoznamo tvoje nadređene Svemoguće s ovim mojim otpadom od nutrine?»

Pustit ću korijenje, želim to. Želim urasti u zemlju. Prvo ću pustiti one male korijenove dlačice, one koje su mikroskopski vidljive i služe za izmjenu tvari. Zatim ću urastati u tlo, nadzemni dio će služiti samo za najosnovniju komunikaciju sa okolinom i hvatanje sunca, ali kopnit će. Podzemni dio će rasti potaknut lijepim zvucima sitra i zanosnim pjevanjem. Ukopat ću se sam, još za života ću se spustiti među gliste i dušmani im – krtice. Slijepe gledaju svoja posla u svijetu bez ulica neće prelaziti na drugu stranu ulice kada me sretnu. Nijeme, neće mi postavljati glupa pitanja. Ne upoznate s pojmom pravde il' krivde, neće me pitati zašto sam to učinio.
«Ravi, sviraj mi nešto ponosno, nešto što će trajati godinama, nešto što će me ispratiti u majku zemlju.»


- 19:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

01.06.2005., srijeda

Novo, novo, najnovije...

Za sada ništa. Nova priča bude, čim ideja sazrije.

Pozdrav!
- 07:05 - Komentari (3) - Isprintaj - #

28.03.2005., ponedjeljak

Svoj četvorici čitatelja ;-)

To bi bilo manje-više sve. Ispričavam se što su zadnji dani toliko zbrkani, nisam u stanju posložiti ih kornološki i smisleno. Bit će i to ovih dana. Priči i nije još kraj, ali mislim da tu zadnju stranicu možda još dugo ne složim, a možda ju čak i ne složim dok sve još jednom ne pročitam. Poznavajući facu koja je to skelila, vjerujem da će mi to biti teže nego da čitam Kalevalu u originalu. :-))))

Kasnije ću se baciti na nešto što neće biti kronološke forme, neće biti ni ich, pa ne vjerujem da ću do daljnjega pisati na blogu.

Hvala na podršci, puno mi je značila :)
- 10:44 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Cvijetna III

Priča o baji mimoznoga psihoprofila je završena oko godinu dana kasnije. Kaparu je izgubio, a bila je tolika, da je moj otac postao jedinim koji je iz cijelog slučaja išta dobio. Štoviše, do smrti mu je ona potrajala kao dobar izvor popune za ugodan život. Čiča kaže da mu stara kurva nije na kraju ni viski kupila, na što sam podigao obrve uvrijeđen. Razriješit ću to pitanje jednom već, ne sada. Sada trebam rješavati sebe.
Nije baja na kraju napaltio ništa i svu je u svojoj "oštećenoj" psihi krivicu svalio na Čiču. Ovaj je već tada bio advokatska flegma navikla na laveže i nije se puno obazirao.


Ova priča je smještena u doba kada moj današnji branitelj uopće nije bio cvijet poštenja, čak naprotiv. Bio je vanjski suradnik "ekipe", ako ne i član. Rasplet pozadine događaja je baš u tom grmu - razrješenje situacije i inzistiranje na poštenju je proizašlo iz Zorićevog soliranja, a Čiča je radio svoj posao nesmetano jer je ostatak klana zaključio kako se Zorić zapravo previše odrznuo, radio van dogovora i nikome ništa nije rekao, a da ne govorimo o tome da nikome nije najavio njegov dio kolača. Bio je to početak jedne solo karijere na koju su ga prisilili čim se prašina dovoljno slegla a netko se odlučio njime pozabaviti. Svjestan brljave, ovaj je sve vrijeme uporno obilazio guzice koje je lizao primjerenim interpretacijama cijelog slučaa i svoje relativne nevažnosti u njemu, insinuirajući da je neki drugi član klana davao zelena svjetla za postupanje naplate. Dovoljno insinuirao da bi demonstrirao svoju par exellence dupeglavštinu, a nedovoljno da nekoga uistinu adresira. Takav je i dan danas.

Baja je bio kriv za saobraćajku, platio popravak kamiona, izgubio mercedesa, a radi prevelike kapare je dvije godine kasnije u dugovima morao prodati i kombajn koji mu je donosio jednog mercedesa godišnje. Zorića, zanimljivo, i danas ima za svog odvjetnika. Neki ljudi uistinu nikada ne smognu snage priznati si da su pojeli govno, nego ga uporno i dalje prežvakavaju punih usta vičući kako je krasna ta torta.

Čiča iz priče izvlači prve bodove kredibiliteta borca za pravdu. Izvana se moglo činiti i čini se i danas neupućenima, da se on tada počeo šetati na granici zemlje Etike, izgubljene kao i Atlantida. Nije bilo tako. U to vrijeme još je bio uvelike "njihov". Morat ću ga jednom pitati kako se dogodila ta njegova specifična lobotomija.

Čim je Čiča spomenuo CCT, mislio sam da cilja na pamćenje i osobnu osvetu, drugi pokušaj da se dođe do nečega što je nekada izgubljeno. Prije no mi je odgovorio, i sam sam zaključio da Zorić nije osvetoljubivo dijete i ne zamjera nam on ništa nikome. Pohlepan jeste, ali nije to takva vrsta pohlepe koja bi ga tjerala da sanjari o ulasku na velika vrata, da drugoj genraciji otima nešto što je njegov današnji klijent izgubio zahvaljujući njegovim nekorektnim potezima prema drugim dijelovima organizirane pljačke. Riječi "mafija" i "vendeta" bi se nametale, kada bi samo naša domaća ekipa imala takvu sofisticiranost i organiziranost.
Ovdje je slučajnost u pitanju, nekada propuštena poslovna prilika se pojavila metamorfozirana i nema tu više velikih kombinatorika.

U principu, kada bih ja sada njega napucao nekom njegovom smicalicom, prihvatio partiju igranja lažima, zaobilaženjima, krištenjem represivnog aparata na način da se stalno obrće tuđa imovina među "nama" koji aparatom upravljamo na neki već neformalan način, zadobio bi njegovo poštovanje i čak bi mogli sjesti i razmjenjivati iskustva. Uz kavu ili gemišt bi dugo u noć mogli raspredati kako je koji od nas onoga drugoga izjebao u kojem trenutku. Bez imalo ljutnje s njegove strane, čak i s dubokim poštovanjem. Srećom, njegovo poštovanje mi je potrebno koliko i rasplinjač za trabanta.

Osim svega ovoga na što me prisjetio, Čiča mi je za kraj iznio i formalnu stranu moje situacije: Buldog je počinio nježno narušavanje procedure. Ima nekakvog uporišta za svje neodlučivanje, ali, ovisno o interpretatoru, može se shvatiti i kao blaga nestručnost za koju neće nikada ni jedan sudac odgovarati, osim kada ga se želi maknuti iz nekog važnijeg, a tajnog, razloga. Svakako, mi u tom njegovom postupanju ne postupanjem nemamo nikakav argument ni za napad ni za jaku obranu:
-Kada bismo ga pritisnuli, bilo bi to kao da smo stali na grablje.

Prije nekoliko godina sam ostao bez plaće, prije jedne godine i bez radnog mjesta, prije nekoliko mjeseci bez slobode, prije nekoliko tjedana i bez živaca. Sjedim sa svojim odvjetnikom koji mi govori kako su mi šanse takve i takve, a gle me kako pucam od smijeha jer meni se ta scena iz crtanih filmova uistinu i dogodila. Priopćavam mu taj detalj koji o meni nije znao, pa se malo smijemo u paru, kao da smo u birtiji.

Odradili smo pametne dijelove do kraja. Još dugo, detaljno, raspredali sve varijante. Rekao mi što je sve radio dok sam se ja bavio sterilnim mozganjima. Skupio je podatke o čovjeku i firmi koji su pokupili inkriminiranu robu. Ništa novo: sve upućuje na to da je roba utržena za trećinu ili polovicu vrijednosti, za gotov novac koji je malo dotekao i Jurici. Večina love je spiskana za kamatarske dugove. Tog čovjeka se iz nekog razloga ne dira. Ima i o njemu neke informacije, ali misli da nam one neće nikada ni trebati, pa mi to ostavlja za kasnije. Za sada je dovoljno znati s koje strane će se to klupko morati odmotavati kada tome dođe vrijeme.

Meni to i niej bilo jasno, smatrao sam da Juričinog kompanjona treba pritisnuti kaznenom prijavom, nešto u tom pravcu učiniti. Odbio me, kaže da nema to smisla jer ovaj i nije ništa kriv u mojem slučaju, da je meni sasvim dovoljno to što sam očito nevin, a daljnja terećenja su samo zadnje sredstvo obrane, kada je sve drugo iscrpljeno. Odmah dodaje i da nije to radi njegove guzice, nego radi moje, pogađajući što mislim o tom njegovom "jebao bi se ali da mi ne uđe" pristupu.
Inzistirao je da se držimo procedure koja me kad- tad osloboditi, a ja odvratio da tako komotno mogu i priznati krivicu pa ubrzano doznati kojeg će to datuma biti. Uzahnuo je i držao se svoje priče: procedure, veli mi, mora pokazati da je sve to stavljeno na krivu adresu, Zorić i njegovi se nikada nisu ni nadali da će oni mene zatvoriti, ni približno tome. Kada se nisam upecao na jeftine kokošje priče, kada se nisam dao zaplašiti pritvorom i dovesti u stanje da im se predam u ruke, oni sada samo gledaju kako bi stvar razvukli do zaborava i što tiše se povukli. Tvrdi da oni već odavno rade na novim "projektima", a da su mene ostavili da se u nekoj mješavini inercije pravne procedure i umjrenog ograđivanja širenja potencijalne štete bacakakm dok ne iskočim iz akvarija. Još malo, kaže, i to je to.
-Siguran?
-Vrlo.
-Koliko vrlo?
-Kao da ne znaš da sam prepun vrlina?
-Čuj, tvoja priča podsjeća na Canetove...
-Ni pomisliti!, prekinuo me. Vidno ljut. Reterirao sam.

Ulio je povjerenje. Novo neko povjerenje. Zadnjih sam dana izgorio mnoge toksine koji su mi se taložili po glavi, vieš nemam onu patetičnu potrebu da si umišljam spasonosna čuda dok se bakćem s unutarnjim avetima. Stvari su bistre sada, stvari liježu na svoje mjesto, a ročište je sutra. S pogledom na obješeno odijelo, HTZ opremu za izlazak pred lice pravde u tijelu psoglavca, zaključujem ovaj današnji zapis. Nešto mi govori da će me ova garnutura cimera pozdraviti sutra, a na popodnevnoj šetnji ću se pozdraviti s Debelim.
- 10:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Cvijetna II

Baja se pojavio na vrijeme, mjesecima prije roka konačne isplate, došao upozoriti da može doći do određenih problema jer je to sve zapravo trebalo već i biti rješeno, ali:
-Ma, ima vam u gradu onaj jedan bandoglavi mali što ga svi Čiča zovu, taj stalno nešto jede govna i ne da mi moje pare. Pravi se lud, neće ni da čuje da se odogovrimo, rečmo, kako spada. Probo sam ja šnjim pričat', ali neće ni da čuje. I otero me iz kamclarije.
Stara je kurva odšutila baji da tog što jede govna može nazvati da mu u kuću dođe, kada god se sjeti. Priveo razgovor kraju, ponudio rastezanje roka uz primjerneo povećanje cijene. O povratu kapare se nije (još uvijek) raspravljalo.

I ode stari, ne budi lijen, kod svoga prike, pa pozovu i mladoga pravobranitelja da im kaže što ima. A pravobranitelj će im objasniti da je baja bio kriv za nesreću, bez spora. Ali kvaka je u tome da je on zbrojio sve štete i krivice, pa nakarikao svašta. Stavio bi na spisak i trzajne ozljede vrata, samo da je u to doba taj vid kamčenja bio popularan. Zauzvrat, bio je avangardan i prije nego je to postalo uvriježeno u našem puku, na popis je dopisao kao glavnu stavku poveliki cifru potrebnu da se smiri jer se jako naživcirao od svega, a za sve je kriv grad koji nije osigurao nepreglednom križanju regulaciju prometa i jer je izdao suglasnost na dozvolu za građenje objekta koji je zatvorio kut gledanja iz kojega je dojurio neprimjereno velikom brzinom onaj firebird-stočar.
Razinu duševne rastrojenosti užasavajućim treskom, sviješću o osakaćenosti, noćnim morama u kojim (valjda) oko njega lete kamioni - stočari s trozubcima, ovjerio lokalni kasapin mozgovnih vijuga, danas etablirani borac za zdravlje onih koji imaju iste te tegobe, samo što se sada nazivaju imenom proisteklim iz stečevina vijetnamskog rata.
Potpisao, zbrojio, zatražio da mu se plati što se ima, a zahtjev poslao rodnom gradu. Grad je čekao treće ročište i odglumio da je pod pritiskom činjenica primoran sudski se nagoditi da isplati štetu. Treba li reći da je poslove grada pred sudovima obavljao mlađani pravnik Zorić?
Ne sjećamo se cifre ni on ni ja, znamo samo da je bilo dovoljno da kupi dvije onakve kuće, a bilo bi i za ozidati treću. Naravno da se sve pošteno trebalo podijeliti, a nikada nećemo znati na koliko dijelova, samo smo sigurni da podjela nije predviđala dovoljan broj korisnika naplate.
Prvi bajin akvokat je bio Bajić. Uhvatio ga je u svojoj redovnoj stupici modela "100 maraka za vozača hitne", došao s punomoći u poderanom fasciklu na "traumu" i odmah sve dogovorio. Kako li je Zorić postao meštar te ceremonije, ni to ne znamo. Znamo samo da je složenost i drskost poduhvata naveliko nadmašivala Barićeve sposobnosti imaginacije i išla je potpuno mimo njegovih uobičajenih metoda "rada" - a to je bilo obično napuhavanje činjenica, falsifikacija činjenične stvarnosti, ulizivanje i sitna podmićivanja. Tisuće maraka su bile najviše koliko je Barić ikada ranije zinuo i nije bio faca koja je preko noći odlučila ustostručiti uloge svojih poslova.
Zorić ej u ime grada, dakle sviju nas, redom neargumentirano pobijao sve navode - kao da ih i nije pobijao. Samo se cjenkao nudeći nikakvu odštetu za štetu koju je prešutno priznao. Bezobzirnost takva, da je čak i sudac, vjerodostojan i provjeren član ekipe, u kuloaru priprijetio Zoriću da se uozbilji jer je to lakrdaški koliko ih sve dovodi u opasnost. Sjećajući se toga, Čiča mi kaže da su to bila dobra vremena, vremena kada se sudac barem malo morao bojati da ne bude otkriven u jednoj malverzaciji razmjerno malene vrijednosti. Ja mislim da je dobra ova povamiprena pohlepa koju danas pokazuju. Onako smo mogli svi u neznanju kao janjad čekati da nas deru jednog po jednog, a ovako bi se moglo dogoditi da se u dogledno vrijeme zulum poveća do mjere dovoljne da se dignu kuka i motika, da ne'ko omasti kolac.
Čiča mi sada nije više znao reći kojim je to instrumentom zaustavio cijeli taj postupak, samo mi je nabrojao tko ga je sve nazvao u samo sat vremena nakon što je dostavio podnesak sudu. Prelijepa zbirka likova je to bila. Mnogi su već odavno pokojni.
- 09:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Cvijetna 1

Prva odvjetnička vizita nakon one provale cinizma, bila je takva da sam izdržao do polovice konverzacije prije nego sam mu ipak predložio da zauzmemo agresivnije stavove. Predlagao sam otvorene prijetnje svime i svačime čime raspolažemo, čak sam i neke niske udarce predlagao; samo da odem van, ja jednostavno moram van. Među izjavama tipična je bila:
"Majstore, zajebi ti lijepo tu našu metafiziku i daj gas. Tutta forza!"
Takav zahtjev sam premjesio u nekoliko obika, zamatao u razne poklon - umatanje papire, ali ni jednom nije prošlo nimalo mog prijedloga u njegovu flegmatično sistematičnu i upornu glavu. Izvitoperavale se moje namjere u neke posjete, pregovore, izjave, pritužbe, prijave, prijetnje, dogovore, čak sam ponudio i da njemu prepišem tu zlosretnu kuću, ne samo da bi ja dobio svoju slobodu, nego i da bi tamo nekom Zoriću uskratio barem jedan posao. Pobjedu, makar Pirovu! Mislim da u tom trenutku uopće nisam imao više na umu da sam ja taj koji u Zorićevom poslu treba ostati bez nečega. Ušao sam u stanje negativne zone, sve je bilo nevažno osim jednog boda kojeg bih sebi upisao, koliko god i bilo koje monete taj bod stajao.
Prekinuo me viješću da se radi semoafor na križanju Cvijetne i Rendulićeve, konačno.

Šest godina stanari traže semafor, ali novaca nikada nema. Ljudi prolaze, sudaraju se, dva je mrtva u tih šest godina bilo, ali novaca nije. Svi znamo da korupcija postoji. Svi znamo da korupcija jede naš novac, ona je jela i novce za taj prokleti semafor. Ima korupcije, nema novaca. Nema novaca, nema semafora. Nema semoafora, ima dva mrtva. Na križanju Cvijetne i Rendulićeve je korupcija izvršila dva ubojstva iz nehata.

I kada je u gradu bilo dva automobila, sudarili bi se baš na tom križanju, a sva su druga dobila regulacijske naprave. CCT, cvijetno crna točka, i dalje je rađala svoje crne plodove u svim godišnjim dobima. Nepredvidivim ritmom, nekada češće, nekada rijeđe, svake godine je dala barem pet svojih crnih plodova. Što dalje, to je bolje rađala, zahvaljujući pojačanoj nervozi i gustoći prometa u našem gradiću.

Zaustavio me tom viješću, izbacio me iz tračnica na kojima sam srljao ka mahnitosti. Volio bih znati do kuda bih došao da sam nastavio s babskim taktičkim zamislima. Možda mu trebam biti zahvalan, ali ipak bih radije da me pustio da sve to izbacim, da doživim više i to. Uostalom, sve češće mi se čini da ima ovo sve nekog smisla, upoznat ću sebe pod pritiskom dovoljnim da se zabrinem, nedovoljnim da me trajno ošteti. Odabrao je pravu priču, ili je prava priča došla u pravo vrijeme.

Malo je mjesto. Još se u zraku primijeti svjetonazor stvoren nakon što se ravnica ispraznila, po zbjegovima koji su ponijeli običan krotki svijet u brda, iza Drave, pa čak i do Slovenije ili sjeverozapada Mađarske. Svjetonazor je stvoren među plaćenicima graničarima, nevičnima obradi zemlje, naseljenima ovamo da bi bili priglupo meso za turske handžare. Kmetovi su ovdje bili rijetkost, a polovica življa je morala obuzdavati onu drugu. Jeva, ali primjetno - mi smo donekle još ti isti plaćenici koji su nastojali državu izmusti za plaću, izbjeći rad koji e bio neposredna opasnost, zakon uzimali u svoje ruke samo onda kada smo u rijetkim slučajevima bili zainteresirani za njegovo postojanje. Reagirali samo na silu primijenjenu odozgor i poštovali čvrstu ruku. U toj okolini prometni propisi i vozačka kultura ne mogu blistati.

Nekakav je baja proletio kroz križanje o kojem pišem sada, još u doba kada smo svi mi bili sposobni preći 100m za manje od 11 sekundi, a stojadin bio automobil. Baja je bio kriv, svog mercedesa je utisnuo pod prednju masku jedva vukućeg stočara s produljenim nosom, onog što je dizajniran u doba dok se Hitlera još smatralo vjerodostojnim političarem. Šteta na kamionu je bila novčano mala, ali mercedes je bio sudarom pripremljen za rezalište.

Nije tome prošlo ni dva mjeseca, a eto tog istog baje mojem starom na vrata:
-Dobar dan, gazda, čuo ja da vi otu kuću prodajete!
Želi on baš tu kuću, ne pita za cijenu puno. Cjenka se reda radi, a naišao je na stroga u nejgovom dobrom raspoloženju. Vidio moj ćaća da ima posla s neobičnim likom, pa će se on malo pošegačiti s njim i zajebavati ga. Udario besmisleno previsoku cijenu, ali ne toliko besmislenu da ovoga uvrijedi. Uzeo si za pravo odrediti takve uvjete kupoprodaje, da se može komotno zezati s gradnjom nove kuće iz udobnosti svog doma. A baja pristaje na skoro sve.
Kuća i nije nikada bila ozbiljno prodavana. Stari je imao vremena i pustio glas da bi ju prodao ako bi mu netko ponudio dobar novac. Kupac se pojavio, ozbiljan je. Na prvom razgovoru stavlja dobru kaparu na stol. Pristaje na bogovske uvjete, jedino ostavlja otvorenim datumom konačne isplate:
-Ma znam ja da će to biti brzo riješeno, ali onaj moj mi kaže da malo pričekam, pa eto, ako bi ti bio voljan da me čekaš najviše godinu - dvije da skupim resto para?
Sročili oni sam i svoj ugovor, dozlaboga nepismen (još ga imam u zbirci gruntovnih isprava smještenoj u metalnoj kutiji od nekih danskih kolačića koje mi je prabaka dobivala u doba posljednje poznate mi okupacije Danske), zasnovan na običajima o kupoprodaji nekretnina.
- 08:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.03.2005., subota

Važan detalj ove pripovijesti je i ono što mi se zbivalo dok sam zapisivao svoje dubokoumštine: jedan zdravi primjerak socipredatorstva je preuzeo materiju koju je "centar" namijenio održavanju materijalnog integriteta moga tijela.
Drugim riječima, jučer pridošli Cigo Kokošar mi je maznuo moju večeru, šnitu podriguše i kruh.
- 21:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Slika je to planete premrežene spojenim kvržicama kolektivne istobojne aure. Recimo da je to crveno smeđa aura socijaliziranih predatora. U periodu povlačenja sam se izdvojio, moja je, recimo, poplavila.
Nisam još bio neprijatelj, iako više ni integralni dio sustava. Nisam bio prijetnja, ali ni podrška. Od člana zajednice sam prešao u strano tijelo, entitet koji ne miriši kao drugi članovi - postao sam hranjivi sadržaj.

Ostaje mi za dogovoriti prije nego nastavim živjeti izvan centra: hoću li nastaviti samovati ili što ću već? Pustiti da se razvija samodovoljna mašta, ili se držati i realnog. Moj srednji put? Gdje naći sredinu (n/p: Ono što pokušavam sad. kako prikladno!) između popuštanja svojom potrebom da se ne bavim svim tim već viđenim, a da me okolina ne prepoznaje kao kantu za napucavanje. kako se točno obraniti od ovog sranja ne izazivajući nova? Što bi na mom mjestu učinio, na primjer, Gandhi? Nisam li pretjerao s dramatizacijom? Ni prvi ni zadnji koji je krivo smješten u bajbok, samo što ja vrištim u prostoru od guznog crijeva sve do grla pa i do neba i ništa ne poduzimam, samo što jacinično podjebavam one koji mi u suštini ništa nisu krivi. Uzalud mi sve to što sam smislio ili pročitao, razumio, zapamtio, kada ja ne znam zapravo što učiniti ili zašto ne činim ako već ne činim.
Ne treba ni isključiti mozak, bit će dovoljno upotrebljavati ga umjesto da se on igra sam sa sobom.
- 17:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Što god počnem pisati, sve više vučem niti u prošlost, sve manje u dnevna događanja. Pišem memoare, a ne dnevnik.Razlog tome se nalazi u činjenici da dnevni događaji jednostavno ne zavređuju posebnu pažnju. Rutinirani su. Razmišljanje o njima me odvede u sjećanja, u iskustva koja mi govore zašto je danas ovo i tu tako kako upravo i jeste.
Papir uzimam u ruke samo onda kada primijetim da stanje duha pokazuje odsustvo opsjednutosti "situacijom". Pet mjeseci kukanja nad zlom srećom i hudom sudbinom? Da je Cervantes tako kukao, ne bi napisao Don Quijotea. Dobro je da je Quijote već napisan, pa ja ne moram tako opsežno djelo riješavati. Uvijek sam se potajno uspoređivao s piscima i moje pisanje mjerio aršinom klasične književnosti. Nisam se nadao ovako ozbiljnom pristupu uspoređivanju, niti sam baš Cervantesa imao na umu.
Možda i ima nečega ozbiljno sličnoga među nama. Opsjednut teorijama, a s pogledom uprtim u projekcije filmova iz sjećanja, retuširanih, mogao bih napisati knjigu paranoičnih teorija. Uz malo samokontrole, mogla bi nastati knjiga o uzaludnosti napora i fatalističkom nepoimanju stvarnog stanja. Netko bi mi s pravom rekao da "vučem" ili "smrdim" po udarcima na vjetrenjače. A što ću im ja, pa represija je stara koliko i prostitucija i oduvijek je podložna otklonima u čedne selektivnosti dok mi/oni nezakačeni tim rukicama ni ne slutimo zapravo pored kojih labirinata nemogućeg sanjarimo da smo slobodni. Bez samokontrole bi nastala zbirka paranoja:
"Oni svi meni sve vrijeme rade o glavi i drugim vitalnim organima,
dušu da i ne spominjem"
(parafraza Jerome K. Jerome-a, btw)

A ne rade svi ni sve vrijeme, niti je moja glava ikome cilj, ona se samo tu našla. Slučajni heroj trenutno prepun parafraza. Našao se u situaciji da bude pogodan pojas za spašavanje jednog nedoraslog i poluzrelog direktorčića. Kuća je plijen koji ovaj puž nosi sa sobom. Nekome treba meso, a zatražio je pomoć od vještog lovca na puževe koji radi za nusproizvod koji ostaje iza čišćenja puža - kuću. Nitko protiv moje osobe i nema ništa protiv, a što ja tu mogu, kada je osjećaj da se nebo srušilo jak. Kompetitivan je ovo svijet, počevši od primordialnih poriva koje dijeli svaki živi stvor životnih sustava koji poznajemo (u suštini predatorski čak i kada je vegetarijanstvo ili vegetiranje u pitanju) pa do najviše razvienih psihološko - emotivnih poriva za zgrtanjem prekomjerne imovine radi dokazivanja postojanja, vrijednosti, seksa na bacanje, svega prekomjernoga. Trebam nekog budistu za sugovornika, nadam se da bih mu znao objasniti što me sada zanima, a oni bi to mogli znati: nije li taj iskorak prema materijalnom ono što nam buši malenu rupicu u energetskoj opni duše, ono što uzrokuje da ju gubimo zgrtanjem, pohlepom, strahovima koji proistječu od gubitka naizgled-dokaza postojanja. I ne znam ja zapravo što bi nazvao dušom. Upravo tako, ne da ne znam što je duša, ne zanima me to sada, nego što je to što bih dušom mogao nazvati. Vjerojatno mi nije već dugo bila očitovana u mojoj blizini.
U kojem stanju je moja?

Ljudski je započeti, nečim izazvan, razmišljanje o fundamentima univerzalne egzistencije i propasti u glibove dizajniranja šoping listića, računanje zateznih kamata, sanjarenje o većoj kući i sprinklerima većim od susjedovog na-dvadesetčetiri-rate vodoskoka. Materija utiskuje te svoje utiske, ona stalno bljeska pred očima, odvraća pažnju, drma nam tijela, hladi, vedri, oblači, odijeva i svlači. Prirodno je da će misli brzo početi žongliranje kredit - pozajmica - osiguranje - kredit ... Nije prirodno započeti razmišljanje o strategiji obrane i uporno se prekobacivati na teorije o nastanku dobra i zla, kao da Yin i Yang nisu odavno izmišljeni. A, opet, umjesto da se bavim pitanjima i za njih ovješenim potpitanjima, sve zakvačeno na uže na kojemu sam se i sam zatekao u procesu fermentiranja kao šunka u zaključanoj pušnici, bavim se nepraktičnim mislima o višim poukama (n/p: mesečeva kći) koje bi netko neutralan mogao, trebao izvući iz slijeda silnica koje su me dovele ovamo, iz priče o nekome tko se umorio i odvojio od svega. To je supstanca za knjige, meditacije, pjesme, molitve, a ne za strategiju obrane. Ne znam, ipak, čemu bi to pomoglo.
Razmišljam o tome i neka razmišljam. Ovo sivo čudo treba nešto raditi, hoće mu se ići tim putevima i neka ide. Neka se zabavi. Posreći li mi se, možda dobro poludim i budem sretan, možda postanem gnjida i razvijem neku sumanutu teoriju o novoj pastoralnoj religiji, napišem knjigu o svjetskoj zavjeri pa postanem guru mladim anarholiberalima. Najvjerojatnije nikakvo zlo neće nastati, a oportunitetni troška je jednak nenastajanju dobra za mene samog. Nevelika cijena, gledano iz visina u kojima si umišljam da plutam.
- 16:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Prolazni, dok se ne prekuca sirovina

Nije mi do pisanja činjenica. Ne moram, ne želim. U njima sam cijele dane, natjerujem se s njima po kutcima vijuga. Nekada se sjate kao Hitchcockove ptice, nekada ih natjerujem mentalnim metlama. Ne moram dakle, i sada ih imati u glavi.

Pisat ću sada malo o snovima androida. Nalik je čovjeku, ali iznutra je programirani mehanizam. Kada zaspe, ne sanja električne ovce, molim javiti onome tko se to u naslovu pita. Ne pamtim mu ime, o adresi da i ne govorim. Iako sam pročitao i Zadužbinu i Carstvo i Zadužbinu i carsto i još neke povezane. Svejedno, neznam tko se to pitao. Javiti, molim.
Android sanja običan naš svijet, pouzdano znam. Nisam zaključio, samo se sjećam.
- 06:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Pamtim osjećaje po njihovim mirisima. Ne sjećam se, a znam, kao ti prokleti golubovi koji me prate, prate me i mirisi koje s njima povezujem.

Priču o golubovima više ne znam točno prenijeti, ne znam više ni koliko joj vjerujem. Priča upotrebljiva kao objašnjenje za česte pizdarije koje si ljudi rade, ponavlja mi se stalno. A ona kaže da su neki golubovi bili nekoć u nekom eksperimentu zatvoreni u kavezu i nasumično hranjeni. Zakon vjerojatnosti rekao da će se prije ili kasnije dogoditi da će pojedini golub imati sreću da nailazi na hranu u nekoj određenoj situaciji. Hodat će, rastezati jedno krilo, raztezati drugo krilo, češkati se nogicom ili nešto drugo od začudno brojnih fizičkih radnji koje golubovi rade.
(ovo će biti obrisano u nekoj rekaciji teksta: ne mogu ne spomenuti da ovo pišem na starom papiru, ali pero je posve novo, rabljeno ali izvrsno, pravo, profesionalno. pisanje odmah ide puno ugodnije:)
Dovoljno je da hranu dva puta za redom primi u trenu kada je činio jedan te isti pokret, proces krivog naučenja počinje. Vremenom, golub će, zaželi li se hrane, ponavljati onaj isti položaj u kojem se zatekao češće nego u drugima, a kada je primio hranu.
Miriši kiša, miriši mokar topao asfalt, miriši mi prašina ljeta moga grada, proizvod naglog proljeća i kiše koja moči a ne ispire prašinu ovih dana.
Golub uzalud čeka zagrljaj.

- 00:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.03.2005., petak

Čitatelju,

Ovo je blog fikcije. Niti sam razveden, niti sam pritvoren, niti su opisani stvarni događaji. Ipak, sve navedeno se ili dogodilo nekom drugome, ili se prema mojim najboljim spoznajama, saznanjima, informacijama, pretpostavkama i analizama može dogoditi nekada i nekome u nekom pravnom, društvenom itd. sustavu. Sva imena su lažna i sve koincidencije su slučajne. Ne radi se o Vinkovcima, ne radi se o Osijeku, nije u pitanju uopće ni pravosudni sustav u RH i ne tvrdim da je HDZ zločinačka organizacija :D
Kada to kažem, to će biti u svrhu pisanja dnevnika kao književne forme. Nemam namjeru rušiti poredak i slati USKOK u ured državnog odvjetnika, ne mislim da ću zapaliti svijet. Ja samo crtam svoje krugove. Za sada :)

Hvala,

vaš

ledger
- 06:36 - Komentari (5) - Isprintaj - #

15.03.2005., utorak

Suđenje IV

Potraga za izgubljenim razlozima se nastavlja. Neki ljudi gube ključeve. Takav sam i sâm. Neki novce, spadam i u tu grupu. Ona grupa u kojoj sam usamljen je grupa ljudi koji gube razloge za napad.
Od kada su me napustile utvare, smiješak mi je čest, vrlo čest, čak sam i pred suca sjeo uz osmjeh, penziće pozdravio srdačno, iako se ne bih mogao baš zakleti da su to isti oni koji su bili i prethodnoga puta. Prosjedio sam cijelo ročište jer nije niti došlo do rasprave. Buldog je konstatirao da gospoda iz državnog odvjetništa nisu poslali niti jednog od zamjenika ODO na raspravu te se ista zbog nečega odgađa za neki datum. Riječ "datum" je bila startni pištolj za vrtnju po rokovnicima. Listovi su se prevrtali kao rafal mašingevere, dok je licitacija praćena povicima "imam zakazano", "slobodno" i "godišnji odmor". Zastali su na nekom kamenčiću duboko u zaleđu travnja, meni pouzdan znak da ću to dočekati sa slobode. Jasno je: odustali su, neće na ovoj raspravi u povojima čak ni biti nikoga tko bi se protivio mome puštanju iz pritvora. Veseli se, Dejane! Okretao sam se Zlatku i Srni veselo, a i njima je bilo drago što idem van. Dobri su toi momci. Nije to pravosuđe tako bezdušno, na kraju krajeva. Ima neke pravde, idem ja van, sve je to bila neka zabluda.

Ustao sam se da potpišem zapisnik, uvrećano lice mi je očinski dlanom nadolje pokazalo da sjednem, gestom kojom vozači sugeriraju vozačima iz suprotnog smjera da je kontrola brzine njima u zasjedi. Uvijek sam se ježio te geste, ona je značila da su neke uniforme na putu. Ljudi s insignijama moći i opasnosti, ljudi s ovlastima i ne puno mozga da ih protumači.

Kada izađem, neću voziti dok ne zaboravim da je uz tu gestu diktirao u zapisnik "..sprovesti će se u sudski pritvor do okončanja...".

Kojeg okončanja? Okončanja vremena, okončanja svega, okončanja mene ili tebe? Do okončanja nečega već? Do okončanja nečega što traje dugo a nije još ni počelo?

Čiča je ulagao neki protest koji se nije mogao raspraviti raspravno, jer dorasprave nije niti došlo, jer "pa eto, kolega dragi, vidite da (po nečemu, op.a.) rasrava nije niti mogla biti održana." Držim da je Čiča imao argumente, držim da je odradio najbolje što je bilo moguće, onim svojim malo njonjavim držanjem i uspavanim kapcima ga je gledao dok nije završio svoje gluposti, a onda tihim i msirenim glasom zumačio kao da tumači meni ili mojim anđelima, što tu nije po pravu i pravdi. Buldog je također djelovao kao da ima uporište, a ja sam sasvim stvarno imao ruke u lisicama i odlazio na hodnik gdje sam s njima čekao Čiču slušajući od Srne poznatu stvar: ovo još nije vidio.
- "Mlad si još, zato ništa nisi vidio", rekao sam mu i dobio Zlatkovo tapšanje po ramenu i klimanje glavom za kao "imaš pravo, stari druže moj, imaš jebački pravo!"
Cigareta je prijala dok Buldog-Kadija nije odgegao vrteći ramena u svoju sobu, a oni mi skinuli lisice da mogu kao slobodan čovjek popričati s Čičom.
Ni mržnja ni očaj, ni radost ni bijes ni tuga, ništa od toga nisam osjećao, ništa u meni nije više imalo ništa protiv ičega, samo sam želio znati koliko još. Kidao sam mu rečenice kojima mi je objašnjavao svoja i Buldogova uporišta, njihao mu upaljeni upaljač pred glavom da bih ga dozvao na moju stranu rasprave: što učiniti? Kuda, kada, što sada, samo to sam htio znati. Nije me zanimala analiza neuspjeha, za to imam noći i noći, htio sam dok mi je pri ruci da mi kaže koji je taj dan kada sam slobodan.

Na jednom vjenčanju moram biti.
- 18:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.03.2005., ponedjeljak

Servisne informacije

Za čitatelje:

radnja se komplicira, ali ne toliko, koliko se u stvarnosti ona može iskomplicirati. Čudesni su putevi nesavršenosti.

Vama, koji ste me tamo na first pejđu pohvalili, veliko hvala!
Nisam msilio da će se to s ledgerom dogoditi.
Uzgred, na listu "uredništva" sam stigao pukim slučajem i stranputicom. Ovo i nije blog, uostalom. Barem nije u onom smislu u kojem je većina ovdje.

Volio bih biti na listi na kojoj su ljudi koji (kao i ja) se trude pisati priče u nastavcima. Ove koje su predviđene nisu za ovaj blog. Jako je malo onih koji su radi first pejđa naletjeli ovamo i koji će posjetiti ovo još jednom. Ovo sigurno nije ono što većina svijeta ovdje traži :)

(And that's alright, my momma, that's alright with me...:)

Drago mi je što me netko stavio na "readful" popis. Readful možda, readable teško ;)

Pozdrav svima i gnjavite ako vam nešto nije jasno ili nađete neku nelogičnost.
- 23:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.03.2005., nedjelja

Plejada se ukazivala cijelo subotnje prijepodne. Šef je bio ovdje u dva navrata. Prva prikupljena informacija kaže da on ovdje još nekoga posjećuje i timari, nekoga njemu važnog. Jurica je pomirljiv, postao je jedan od onih koji otrpe sve šamare ako znaju da na kraju moraju nešto dobiti. Napravio sam budalu od njega, on opet dolazi s jednakom servilnošću kao i prvi puta. Manipulira, odnosno pokušava manipulirati, nevješto - ne uspijeva skriti da sam mu zapravo vrlo važan. Skriva razloge. Razlozi su negdje na relaciji njega i Zorića. Šef bi mogao posredovati ili kumovati u tim poslovima, a ne bi me čudilo niti da je ona roba odvežena na kraju u neke njegove ruke. Uvijek je bio spretan alkemičar, znao je od papira raditi viski, zašto ne bi od piljene građe raditi pravosudne labirinte?

Gubica, zadnji u prvoj rundi, nudi opet pravnu pomoć osobe koja je tu u ovim vodama, koja zna i može sve. Svaka čast Čiči, ali on ipak nije etablirani odvjetnik s višedesetljetnim iskustvom u obrani klijenata, plasira mi. Mehaničkim odgovorima sam ga odagnao, naknadno žaleći što nisam malo pokušao doznati neku pikanteriju. Mogao sam obećati novce pod uvjetom da mi otvoreno kaže tko je sve nakačen za moje sise u tom slučaju. Malo je vjerojatno da bi tu bilo nekog odgovora, a ja si nešto i razmišljam da njegova finta nije ništa drugo nego ono što su radili i njegovi raniji držitelji uglednog odvjetničkog zanata - naplati nekome samo ono što mu pripada rođenjem - njegovo pravo.
- 22:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.03.2005., subota

Agresija br. 8

Sva trojica su bila jutros, predvidivi do bola. Šef najavljuje moje puštanje u utorak, Jurica me vidi vani i ranije (rekao mu Zorić), a ja ne vidim kada to može ranije biti
Bila mi je u pohodima i Gubica od Lisice, osobno.

Prija mi tolika pažnja. O njima ću kada me napusti snaga dojmova, pa činjenice postanu jasnije.
Misao dana je japanska: procijeni protivnika i izgubit ćeš bitku.

Tako su blizu, a tako daleko Sun Tzuu koji bi sve podredio procijeni protivnika kako bi ga pobijedio bez da prolije i kap znoja, a o krvavim rukama da i ne govorimo.
Da sam vani i da sjedim u nekoj dobroj fotelji, mogao bih se prepustiti japanskoj samopouzdanosti u skoncnetriranost na vlastitu perfekciju. Kada si višestruko slabiji, Sun Tzu je nužda.
- 18:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.03.2005., petak

Mislio sam da sam znao sve o njemu. Da me netko prije nekih godinu dana pitao bi li Jurica bio sposoban učiniti meni tako nešto, najvjerojatnije bi izazvao silno čuđenje kod mene. Pojeli smo zajedno mnoge gorke zalogaje i podijelili i dobra i zla. Što je i najvažnije, zlo smo dijelili bratski i dobro nam je išla ta podjela. To su temelji za dobru ekipu i otvorene, čiste odnose pune povjerenja.
Razlog promjene je i u mojem povlačenju, a zbog povlačenja sam pripustio zamijetiti one fine fluidne promjene u tom čovjeku. A promjene su nastupile u obojici. Njegova okolina je promijenjena samim tim što u njoj više nije bilo mene, a nastrljive su se face umnožile. U jednom je trenutku sjedio sa mnom, njegova je kameleonska mimikrija ooponašala moje stavove, a onda sam ga pustio da otpluta međšu neke druge, praktičnije, ljude i oponaša njihove stavove i radi kako i oni rade.
Trupci, letve i police su postali moja okolina i univerzum, možda sam i ja zapravo samo oponašao moju okolinu i postao balvan? :D

Sada sjedim i preko stola gledam njega kako je prekriven uplašenim šarama koje nastoje poprimiti neki oblik, a ja im mijenjajući svoje unutrašnje raspoloženje i njegove vanjske manifestacije uopće u tome ne pomažem. Zbunjujem mu mimikriju dok me ona pokušava imitirati. Odmah sam to primijetio i u mislima sam mu sugerirao da odustane jer je nemoćan, ali ipak sam nastavio bivati gnjidom.
Još sam mu htio reći i da respektiram da je on jednostavno takav, da je to njegov stil i način i nemam ja ništaprotiv toga. Respektiram da je on čovjek, te kao takav i neizostavno slab, da će glumiti majmuna kada se poželi banane, oca kada se poželi ženine (alt: kada mu se prijebe), smješiti se dječici koja se vrte oko majke nabubrele od dobre laktacije, obrve će pred prometnima svijati u nevino tužni luk koji me uvijek podsjećao na McDonald's logo.
Jurice, to si ti, i tu tebi pomoći nema. Drago ti je to? Trebalo bi ti biti drago što te niti krivim niti mrzim. Unaprijed zahvaljujem što će ti biti drago uspijem li se čak tobom poslužiti na poslu izlaska iz pritvora i ovog procesa uopće. Drago će ti biti i ako to uspijem tereteći tebe, vjerujem da će biti. Nedokučivi su mi uzroci potajne animalno instinktivne sumnje u tvoju empatičnu sreću koja će biti izazvana tim mojim boljitkom.
Ovaj cinizam je mučan i meni samom, ali nastavlja se.
Kako ja to, Jurice moj, vidim, nisi ti meni zakuhao, iako si prvi s motivom. Nemaš ti muda za ulazak u takve kuhinje. Dovoljno mi se sjetiti kako si se skanjivao i premišljao kada je onog krupnog s linije 3. trebalo otjerati s posla, iako si imao svako moralno pravo i pravo, a i obavezu, otjerati običnu štetočinu na ulicu. Sjećam se toga, pa mi te je teško zamisliti kao Sv. Juraja nad savladanim zmajem.

Vidim da je sve manji razmak između onog cinizma kojega sam u stanju producirati napismeno u tišini ćelije i onoga koji sipam u lica.
- 23:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Hvatanje zraka

Mirno je. Šetam svakoga dana. Posjete su i meni sve brojnije, mami su se mnogi najavili za nedjelju, tako da ona neće ni dolaziti jer je dobro izračunala da ni nema mjesta za sve.
Pri zadnjoj posjeti je bila čvrsto uvjerena da sam sigurno vani svakoga dana, molila se žena za to. Dobro, rekoh, idemo dalje. U nastavku sam čuo vijesti iz susjedstva, zdravstveno izvješće o malenim krznatim pripitomljenim zvijerima, pučki komentar na vremenska kretanja i stanje u pravosuđu. Jedna je vijest, ne zna točno koja, nagovijestila da nešto, ne zna točno što, ali jako je dobro po mene. Bog mi je uzeo pogrešnog roditelja. Nastavila je u revijalnom tonu da bi na kraju briznula u očaj što sam tako dugo ovdje. Sretan sam čovjek. Vrlo sretan, jer samo se rijetkima dogodi prilika da im Bog ukaže svoju grešku i pruži im priliku da sudjeluju u njegovom djelu na taj način da tu grešku barem do polovice isprave.

Nazad, u sobi, nostalgija za Debelim. Zajedno smo čekali posjetu i popričali. Vještačenje mu još uvijek nije gotovo, svi su prezauzeti vještačenjem iskopanih iz masovnih grobnica. Ovdje se ne krije da nema pijeteta prema žrtvama masovnih likvidacija, on ih psuje kroz govorni obični hrvatski jezik i ne misli pravo zlo. Lijepo mi je što se ne prenemaže da se voljno odriče prava da sudska medicina ekshumira njegovu tetku. Bit će da mu je potajno i milo to što će ju netko prostresti iz njenog skrovitog mira pod slojem humusa. Iako vjerujem da sam to već spominjao, neka ostane zapisano i sada, za svaki slučaj, da je osobito zanimljiv događaj taj, što je njegova tetka željela, a to joj je obitelj i omogućila, da bude pokopana kraj nekog rođaka u Mađarskoj. Kao da je znala da će time izazvati odugovlačenje i nervozu mog Debe. Nije ta stara dobila kraj kakav joj je spadao. Trebalo ju je na lomači riješiti.

Krle je javio po Ivici da će mi pisati neko pismo. Poznavajući ga, pisat će ga tri mjeseca, dobit ću ga kada ništa u njemu više nije novo, a niti me je ikada interesiralo. Uostalom, radije bih da mi ona piše. On je jedan običan moron. Drag mi je, ali i obični seronja. Sutra je subota, mogla bi mi se dogoditi promenada. Najavilo se više glumaca za izalazak na finale, i sutra je pogodan dan da se zaglave na vratima centra u težnji da frontalno nagrnu pružati mi svekoliku pomoć.
- 18:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.03.2005., četvrtak

Sigma

Igranje matematike: prezbrojimo se. Nisam, nisam, a onda još malo nisam. Nisam ništa. Zvuči prilično pasivno.
Neću opet o mojim pasivnim danima s nosom u materijalnom knjigovodstvu. Selektivno pamćenje. Izostavio zajedničke službenjake, izostavio da sam s njim puno pojeo i popio, prešutio kao da govorim nekome do čijeg mi je mišljenja stalo, a istina je da je sve počelo uz moju ne malu pomoć. Mala laž je kažem li da smo zajedno ustrojavali ostatke državne pilanice s proizvodnjom furnira i još nekih jednostavnih piljenih ili rezanih komada drveća. Velika bi laž bila kažem li da nisam imao veze s upravljanjem firmom. Nisam mu bio samo desna ruka, dijelili smo tron. Razvlastio sam se sam, izmicao se iz događanja. Sve više sastanaka izbjegao s glupim izgovorima, glupim do te mjere, da sam ih u tom trenutku već prepoznavao ih kao izvlačenja, izgovore, čiste izgovore. NIje to bilo prijateljstvo do groba, mi smo samo bili upućeni jedan na drugoga u okolini u kojoj smo se zatekli kao dva stranca u istom rudarskom gradiću: došli inžinjeri s novim metodama rada u rudnik u kojem se godinama nije prokopao ni metar tunela, a radna mjesta su bila nasljedna. Rijetki su uopće silazili u okna. Početak naše misije je bio živ. Obojica smo imali svoje ciljeve, i obojica smo zdušno radili na njihovom ostvarenju prvo vrijeme. Drugo vrijeme je nastalo kada je prvi puta stavio ruku na zajedničku hrpu svih nas, noktima ostrugao fini sloj žbuke na fasadi legaliteta. Sljedeća intervencija je bila perorezom, pa već i pneumatskim čekićem. Ogoljenost naše zlosretne družine sam dočekao na položaju zaborava: svi su zaboravili mene, a ja sam nastojao zaboraviti njih.
Njemu nije bilo loše sve to vrijeme. Radnici su do neke mjere počeli nešto i raditi, sirovine je bilo u izobilju, trupac je išao kao blesav, furnir nešto slabije, a ostalo nije bilo važno. Gomilala se nekurentna roba, knjižila se po neumjerenim cijenama kao imovina. Nikada ne bih dopustio da se neko skladište koje ima obrt manji od jednom godišnje knjiži kao movina s tržišnom vrijednosti, ali mene nitko neće to nikada ni pitati. Moji prsti su bili upleteni u te konce napuhavanja stanja. Nije znao kako bi se moglo prikazati da radimo pravi pravcati zlatni rudnik, a dio sam član ekipe i dao sam sve od sebe i objasnio mu kako možemo imati u bilanci bezobrazno veliku dobit. I revizore sam ja veslao, osobno sam se upljuvavao da im dokažem da su cijene po kojima smo vodili skladište upravo one adekvatne. Prih godina ih nije trebalo ni potplaćivati ni moljakati. Što se događalo zadnjih godina, to ne znam. Zadnja revizija je započeta, završena i proslavljena bez mene.
Nadošao bi on na neku metodu napuhavanja dobiti i bez mene, sve bi i bez moje pomoći završilo kako je završilo, možda još i gore, brže, drastičnije, a tko bi mogao reći da se nije bojao toga što je meni to bilo uglavnom jasno. Dao dasku ispod cijene, dao puno dasaka ispod cijene, osvanula mu paleta cigle u dvorištu. Sljedeći mjesec je bilo dobre oplate, a neka je alkemijom trampe transformirana u temelje nove vile. Nakraju svih krajeva, protuprovalna ulazna vrata su bila dar dobrog kupca, ključ je bio u bravi, u bravama istih tih vrata, i moglo se pustiti da kola krenu nizbrdo. Tada je počelo skupljanje otpadaka, svjetla pozornice su obasjala kralja otpada i od tada ne jenjavaju. Vrućina postaje sve veća, ali rekao bih da sam se od jučer pomirio s ogrijanošću. Jučer sam se sjetio naših ravnopravnih dana, kada sam ga učio kako se radi cjenovna politika u uvjetima potrebe za uhljebljavanjem direktora.
Niti sam ga ja rodio, niti ću ga uništiti. I da ga jesam rodio i stvorio potkoženog kakav je danas, opet si ne bi uzimao za pravo da ga sada uništavam. Čak i kada bih znao kako, opet bih se libio toga, ali nekada tako lijepo vidim deložaciju, sjedim na klupi preko puta, otpuhujem dimove bezizražajno, u tihoj kontemplaciji sagledavam čin drame čovjeka koji se drznuo uzimati više nego mu je bilo pisano. Nevidljiv sam, ne jer se bojim, nego jer bih svojom prisutnošću postao sudionik samo i kada bih bio tek ugledan, a želim biti apsolutno neutralan promatrač: dao sam impuls rastu, inicirao sam pad u ponor; sada samo mjerim brzinu i računam snagu, zvuk i moment treska iz kristalno čistih znanstvenih pobuda.

- 23:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.03.2005., srijeda

Svaki puta kada sam dospio u stanje dovoljne razumnosti da mogu barem prepoznati da sam u problemima, zazivao sam rješenje van mojih moći.

I onda, a desilo se to upravo sinoć, utvare su se razišle u tišini, barem su se razišle one koje su se još ucijek nalazile na sceni. Odred raspršenih vojnika je, umjesto paradiranja, nehajno stavio ruke na leđa i zaputio se ka drugim zanimacijama. Označit ću ga rednim brojem "1.", kao prvi problem koji se riješio sam od sebe. Kažem "prvi". Prvi kao "prvi među mnogima"? Nadam sečitavom nizu takvih slučajeva, gdje se problemi rješavaju sami od sebe, jednostavno stavljaju ruke na leđa i upućuju sami sebe gledati neka sasvim svoja posla?

Kao dječak, imao sam povremene groznice, drhtanje cijelog tijela, jaki trnci su naboravali kožu i činili da se tresem cio. Bivalo bi to sve jače, obuzimalo svaki, do posljednjeg dijela tijela. Vidio bih sebe u koncentričnim krugovima sve gušćih i gušćih tamnozelenih koncentričnih krugova-valova koje moja slika isijava, koji se kružno šire oko nje. A u trenu kada su trnci postali užurbani do neizdrživosti, stapali bi se u jedan jedini veliki topli trnac, nestajali bi da bi prepustili tijelo i duh velikom mliječnobijelom svjetlu. Taj je osjećaj bio toliko ugodan, da i danas ponekad poželim preživjeti još jednu groznicu koja bi me dovela do takve predivne vizije svjetla.
Možda se upravo to i dogodilo sinoć.

Jutros, opet, novi-stari lik izlazi na scenu. I njegova me pojava zbunila, ni njemu se nisam nadao.

Kada bih bio u prilici, a prilike takve, da sebe izmijenim dovoljno da napravim nešto za što bi trebalo položiti račun, te još uredim da račun bude ispostavljen nekom bijedniku, nikako ne bih posjećivao bijednika dok se nad njim vrši postpupak prisilne naplate.
No, direktor moj bivši, Jurica Kmečić, imenom i prezimenom, i taj bi potpisao prethodni pasus i time počinio krivotvorinu. Izlazio mi je na oči okićen svojim ljubljenim i preglomaznim Cartierom.

-Udruga mojih bivših poslodavaca,
svakoga dana,
šalje svježeg člana.
Rima nenamjerna.
-Zajebavaš se.
-O svom trošku.
- A tko je bio? Šef?
-Da. U "dosluhu" ste?, riječ "dosluh" sam popratio širenjem očiju.
-Ne.
-Kako onda znaš.
-Reći ću ti...
-Pa, reci!
-...poslije.
-Kako god.

Za razjašnjenje prve nedoumice sa Šefovim privatnim obrtom trebao sam još četiri godine i nekoliko odlazaka u inozemstva (plural namjeran!). Cijela drugačija priča bi trebao biti nevoljni mi direktor, pretpostavljam da će mi trebati svega nekoliko još posjeta provedenih u nakašljavanju, da bih sakupio dovoljno deplasiranih laži dostatno razumljivih i odgovarajuće promašenih, a da bi naposlijetku ipak uspio zaključiti o čemu se radi i koje su mu uloge, nakane i motivi. Po njegovom stavu se naslućivalo da nije ni on se nije obreo ovdje po svojoj posve slobodnoj volji. I prije dolaska u aps sam znao čitati skrivene osjećaje, a apsana je to i izoštrila. Ispod tobož nehajno ogrnutog nehaja samog, sloja grčevite prijaznosti premazanog od visokog čela do rupice na bradi, oči su mu šarale i trzale se na svaki moj facijalni potez. Strah.

Nakon što je uhvaćen u igri, postao mi je igračkica. Od očiju sam mu napravio mačkicu koja prežudno skakuće na svaki okret šarenog klupka vunice. Mijenjao sam lica, čas ga sam se bojao, čas na rubu izrugivanja sažaljivim tonom se raspitivao za nedaće koje su ga sigurno zadesile nakon nesretnog i nepravednog stečaja firme u kojoj smo i on i ja zajedno radili.
Pitao me i kako izdržavam apstinenciju, pri čemu je dobio siktanje, netom prije nego sam spustio glavu.
Nisam mu mogao u tančine opisati taj slučaj kada su me silovali, toliko dobar lažac ipak nisam. Dovoljno je bilo spustiti glavu, odglumiti prigušeni jecaj, gutanje nepostojeće knedle, mrmljati sebi u bradu da "ne dao to bog nikome!".
Ništa konkretno nije trebalo reći, iznenadio se potpuno.
Izmjerio sam dobar, ne prevelik komad tišine. Pustio sam ju da teče među nama, sve dok je nije isteklo dovoljno. Presjekao sam ju kada je meni to odgovaralo, vjerojatno instinktivno tražeći optimum između potrebe da vrijeme proradi njegovo shvaćanje drame koju tobož proživljavam, i prije nego istim tim vremenom shvati da ga zajebavam. Bilo je vrijeme za sljedeće siktanje, da "odvjetništvo će platiti to sve." Već je nađen i smijeh potreban da poprati rezoluciju o naplati dugova, pravi smijeh nastao zadovoljstvom što od njega radim budalu. Time je uvidio još i da nekontrolirano mijenjam raspoloženja, dodatno se uplašio, ali i osjetio iskrenost. To se lako dalo vidjeti na sve većem gubitku plana s kojim je došao. Prepuštao se nevezanom čavrljanju da bi prošla zadnja od petnaest minuta posjete.
Stari lisci pravosudnih kuplaraja če mu u prvom pozivu s mobitela, čim napusti moj sadašnji dom, odmah objasniti da niti me je itko silovao u istražnom pritvoru, niti ja mogu odvjetništvu išta nauditi. I pred njima će ispasti budala.
Prvi puta su nečiji živci titrali u skladu s dirigentskom palicom mojih manipulacija.
Bar na tren, minutu, četvrt sata. Dopustio sam si taj gušt - biti gnjidi gnjida.
- 23:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.03.2005., utorak

Pozvali su me na obavljanje posjete kada sam upravo bio otpočeo konverzaciju s docimerima. Tjednima nisam mnogo razgovarao ni sa kime. Ozlojeđen na trenutke, malodušan nešto češće, apatičan iznad svega, a uvijek i tužan ili ljut. Skala neželjenih osjećaja, sabrana sranja pogrešnih poteza, neutemeljenih procjena, naivnih doživljavanja razno raznih pojava u svijetu oko mene, točnije - u svijetu kojeg sam dio.

Prije nego nastavim s ovim jutrom, moram se vratiti na sinoćnje mozganje-pred-spavanje. Kombinirao sam fantastično efikasne poteze. Njihov opis ću svesti na britke laakonske izjave upućene meni dostupnim akterima, suflerima i redateljem. Scenografu koji se našao i autorom ove "drame", njemu se ne bih obraćao. Projicirao sam si i svoje dječačke, momačke i zrele dane, prisjećao se prošlog života, bivšeg života. Ostao je osjećaj živosti, ostao je osjećaj nadanja, mogućnosti, mogućnosti planiranja, ostvarivosti planova. Stvarnost je bila drugačija. Nade su bile uzaludne i planovi su se izjalovljavali, kao i baš svim ljudima. Osjećaj stvarnosti lijepih umišljanja je tada bio opipljiviji. Više od toga danas ni ne želim poželjeti.

Ne sanjarim toliko, koliko se uljuljkujem. Umatam se u sjećanja pastelnih boja ne bih li utonuo u san, ogrćem se ne bih li neke druge stanovnike mog unutrašnjeg svijeta držao dalje od svoje kože. Rijetke su životinjice kojima dopustim da dođu do ovog papira. Nekome bi sigurno bilo zanimljivo pročitati o njima, ali nisam si smio dopustiti da ih još i pisanjem zazivam. Dovoljne su ih količine dolazile i same od sebe. Raspoznavao sam im rod i podrijetlo, tko su i što su, odakle i zašto dolaze. Većini ili nekima. Ne znam. Teško je voditi evidenciju dok si obavijen maglom iz koje palacaju račvasti šiljati jezici. Bića koja se hrane strahovima, zlom i nevoljom. Ja sam ih osobno othranio, pustio sam ih da se razviju, da im izrastu šare na zmijskim kožama i raskrile se kožnata krilca. Nisam imao šanse, hrane je bilo u izobilju, svaki bi im otpor završio tako, da bi me progutala ta ista magla, a nikako ne želim biti jedan od njih. Do jučer, do sinoć, dolazilo je to pred svaki san.

Prešućivao sam i to, da se da sam krivio svijet za njihov nastanak, useljavanje i udomljavanje u moje vijuge. Zbivalo se i da sam kleo i sudbinu, i krivce i nekrivce, i vraga i boga. Najviše, u pozadini svega, ipak sam krivio sebe. To ih je najviše radovalo, to im je dolazilo kao svadbena večera, prava gozba.
Treba li me uopće opravdavati, imajući u vidu da sam stalno u kaljuži "okolnosti"? Rado bih to, što mi se u glavi događalo, nazvao normalnim. Ne bih nikome ništa objašnjavao, a i komu bih mogao, komu bih trebao? Sebi? Ne, meni je jasno. Drugima? Nemaju predodžbu, ne vrijedi ni pokušavati. Nitko osim mene i dnevnika ne zna da noću mrzim svakog ponaosob, prezirem većinu i ne nadam se ničemu dobrom. Tada posegnem za mojim pastelnim ogrtačem.

U onakvom okruženju, većinu večeri sam provodio smišljajući zle sudbine licima koje povezujem sa mojim dolaskom u ovu sobu, licima koja se cere u sjeni. Nadao sam se prevelikim zalima. Vjerujući u snagu misli, siguran sam da sam svojim povečerjima pothranio mnoge naopake snage na svijetu, ili da sam barem poslužio kao transmisija za zločestoću. Protiv svoje volje, razumije se. Sada, to mi je sve svejedno.

Razbijanje te horde nisam zamišljao ovako, kako se dogodilo, nego kao pompozan prizor, usporediv sa scenom u kojoj nacistički stroj paradira pod zastavama, fanfarama, klicanjem i odobravanjem, a tada nailazi veliki mlado zeleni kombajn i površi ih sve. Lete zahvaćena tijela, zaglušujuća je buka ubrzanog mljevenja stroja, grabeći cokulama po asfaltu bježe, nestaju, evaporiraju u tisućama. Po prolasku (munjevitom) kombajna, na poprištu nemaviše ni krvi, ni tijela, niti fanfare tužno trube za rasutim mišićima, samo na tronu Vođa zabezeknuto ukriženih očiju promatra eregirani penis koji mu se zarinuo u usta.
- 01:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.03.2005., ponedjeljak

Tračevi

Zamorna rutina svakodnevice mi više nije tema kojoj bih posvećivao pažnju. Stotine malih i većih muka i dosada su toliko redovne, da ih ne želim više bilježiti i na taj način ih još ponovo proživljavati.

"Gospodin Branitelj su si za shodno našli izvoljevati nam se milostivo ukazati!", bile su riječi mog pozdrava Čiči. Potvrdio je da nema ništa protiv mog podrugljivog nastupa razvlačenjem usana:
"Znaš li ti, zašto ti nisi ovdje poludio?"

Um mi je nudio neke odgovore, ali i znatiželju:

"Zašto?"
"Jer si oduvijek bio lud."
"A i to je za ljude, a ako je i sramota, a grijeh nije!"
"Blago tebi!"
"Da se mijenjamo?"
"Ako ćeš uzeti i moju ženu..."
"Hvala, dobro mi je ovako. Nemam primjedbi."

Prepriočavam mu zgode sa Šefom. On ranije nije imao prilike te spletke razmatrati u svjetlu svojih slučajeva. Znao je za noćne "zabave", kaže mi da je to redovna pojava među etabiliranim službenicima okruglog pečata, među ljudima koji jedu državnu zob. Uloga moga Šefa mu je potpuno nepoznata.
"Pa za koji su ti kurac onda služile sve te pravobranilačkegodine?"
"Zaboravljaš da mi je žena radila sa mnom sve te godine."
"OK. Jasno mi je."
Ne jebe kurac, nego prilika. Barem je iskren. Uvijen je, ali i iskren. To je dobro.

Iznosi i on svoju stranu. Sudac je osrednji, ali ima svojih mračnih momenata. Nije dobar ni sa kime, solira i zato dobija uglavnom opskurne i nepravosudne stvari. Želim se više prepoznati u potonjoj skupini sučevih klijenata, manje u prvoj. Ta želja mi govori da sam vjerojatno pripao i prvoj.

"No, pa krasno!", cerekao sam se ponešto i histerično.
"Ma, gle'! Ovaj nije znao kome bi te rasporedio. To ti je dobar znak. Još se nisu dogovorili. Ne ide im, inače bi ti dobio pravog egzekutora. Zbilja bi rekao da se nisu uspjeli dogovoriti. Nemaju slučaj, sada je samo pitanje koliko časno će se izvući iz ovoga. Pretjerali su, idu protiv minimalno nekih pet članaka koji te izravno i momentalno oslobađaju."

Uvjeren je u to, kako cijeni situaciju. Ne zna što da radim sa Šefom. Savjetuje da razgovaram, pričam što manje a pitam što više. U pravu je, to je nešto što mi je nedostajalo sve vrijeme. Dodaje, neka barem jednom, za promjenu, dobro zapamtim tijek razgovora i sve bitnije činjenice.

Nevjerojatno je kada osoba s kojom si mnogi puta ukrstio putanje pljuvačke, obavljao sveta pišanja po haustorima i žicao bonove i cigarete, postaje neko sasvim deseti. Dvadeseti. Na horizontu onih dana se nije mogla nazrijeti njegova figura u ovoj ulozi. Nije bio čak ni iza vidljivog horizonta. Naravno da se osjećam neobično. Nismo više oni isti, a ipak smo tu.

Sjedili smo u tišini nakon što su tehnikalije i tračevi bili iscrpljeni. Ostalo je pitanje:
"A kada ću ja van?"

- 22:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Digresije III

Da nisam još bio mladalački naivan, odmah bi cijelu scenu pripisao najobičnijim orgijama. Budući mladalački naivan, i skanjivao sam se bilo kome išta reći, kao da sam se zatekao u kupaonici u kojoj se starija goispođa razgolitila, pa bih prepričavanjem samo produbljavao njenu neugodnost zbog izlaganja tijela pogledu stranca.
Bio sam dobar u svom tadašnjem poslu, kao ona tri majmunčića koji ne vide, ne čuju, ne pričaju.

Pred kraj sljedećeg radnog dana me šalju k šefu, doma. Prima me, ne prvi puta, cuclamo neku rakiju i mezimo što nam njegova blajhana žena nosi. Pričamo o poslu dok ju neije doslovno poslao da se udalji. Bez riječi je otišla nekuda i sjedili smo u tišini dok nije čuo da se dovoljno udaljila. Uz mezu i rakiju me ispitao sve što sam vidio. Izvlačio iz mene detalje o odjeći, položajima, licima. Izvukao je iz mene više nego bi se sam ikada mogao sjetiti, skretao mi pažnju na detalje, fizionomije, međusobne položaje, boje glasa, vrste cigareta, točan sadržaj narudžbe. Ni jednu mi informaciju nije dao zauzvrat.

Izašao sam u nesvjestici, polupijan se odvezao kući. Tada sam dijelio sobu s nekim srednjoškolcem obrtnikom iz Vukovara. Mali je znao ispitivati me o poslu, bio je fasciniram dinamikom, događajima, radiom iz auta, hranom koju sam mu donosio. Bio sam za njega mali bog. Taj dan sam ga odjebao ni ne pogledavši ga. Osjetio sam da sam u nečemu što još dugo nisam znao definirati. Možda ni sada ne znam, ali prije četiri tjedna moj me bivši šef posjetio prvi puta. Posjetio me prije dva tjedna drugi puta. Posjetio me i jutros.
Prvi puta je bio slučajno tu i najavio se kao redovna posjeta, a načuo je da sam i ja pritvoren, pa "samo da me pozdravi". Obavili razmjenu općenitih informacija: s njim sada rade sinovi, žena je umrla od raka kože (pitam se ima li veze s hektolitrama hidrogena), ja razveden, on nije nikada nmislio da će od mog braka biti nešto, njemu je i brat umro, meni je iste godine uzmro otac, tko me brani, što se zbiva u firmi. Možda čak ni toliko opširni nismo bili, razgovor kraći od pet minuta.

Drugi puta je naišao u vrijeme za odvjetnike, neposredno nakon Čiče. Zatekao me. Dobro poznatom i prepoznatljivom bahatošću je uklonio stražara iz sobe, iznenadio me tom sposobnošću unatoč činjenici da sam i ranije dobro znao da je moćan. Nasamo, bacio se na ispitivanje, izazvao snažan utisak već viđenog, vjerojatno iz puke koincidencije što je situacija uistinu već viđena. Proživim neugodnost da bih bio posjednut pred njega a svjedoci uklonjeni kako bi mu predao sve što znam. Nije skrivao iznenađenje mojom nekooperativnošću, kao što ni ja nisam podatno pojašnjavao finese spisa. Ako je tako moćan, mislio sam, neka ode i sam sve pročita. Ono što tamo ne piše, dovoljno je inteligentan sam zaključiti. Inzistira, najavljuje pomoć. Ne prepoznajem čovjeka koji mojim usnama formira rečenicu ciničnog odbijanja; "Ne, hvala, već mi je i previše prijateljske pomoći. To me ovamo i dovelo."

Ne zbunjuje se, ne ljuti se, ne vrijeđa se. Robotski se ustaje, lijepo pozdravlja, pruža ruku koju primam, gledamo se u oči dok mi kaže da će se vratiti a da za to vrijeme ja "razmislim malo o ... tom ... svom negativnom stavu".

Jučer, u najnovijoj posjeti, daje do znanja da je upoznat sa događajima u vezi mog smještaja i da je s Đerđom uredio da se to svakako riješi. Sjedi preko puta mene, naslanja se napadno na drveni naslon. Zrak je očišćen od neugodnih uha, izjavljuje da zna da se ovdje nisu nikada postavljali prislušni uređaji.

Drugi "već viđeno" doživljaj, ovaj puta se sjećam prve kave sa Zorićem. Maleni poklon, pomoć da dobijem nešto što mi treba pripasti po rođenju, pravu, pravdi, redu i logosu u svemiru. Kočoperi se, u tome je lošiji od Zorića, ili ja sada prepoznajem šemu kojom me želi navući. Možda je zaista učinio čin dobre volje. Moćan je, može puno toga srediti, nije mi pametno zaoštravati s njim. Zorić je kokošar, ovaj na platnom spisku ima cijeli aparat. Malo toga se promijenilo. Šef i dalje vozi ladu i ne eksponira se: razlika je samo u tome što su u svežnju sada euri, a sustav nominalno demokratski. Još uvijek raja izdvaja, a oni su doktori za pretvorbe znoja u eure, pijavice koje su se zakačile za tokove hrane društva i crpe. Bojim se da su im apetiti svakim danom sve veći, da ih je svakim danom sve više, a krvotok posustaje, ali to u tom trenutku nisu bile moje misli. Razmišljao sam o sebi i mislio sam na sebe.
U momentu zijevanja da bih ga odbio, osjetio sam kako donosim impulzivne zaključke i namjeravam ga odbiti kao opasnost tipa "Zorićeva pomoć", pa u procijepu vremena, nevidljivom promatračima, silno dražesno kombiniram varijante odgovora, izgovaram ih u sebi, nižem ih, pa svaku ponaosob odvagujem u letu, dok druga već nailazi i nudi se na odvagu. Lepezamisli je sadržavala i prihvaćanje, da bi se doznalo o čemu se radi, pa odbijanje s gnušanjem, da bi na kraju od svih nijansi izabrao "razmislit ću" odgodu.
Njegov ritam ne posustaje, tumači moje razmišljanje kao pristanak, kao da sam nećkava ženskica, nastavlja naskakaivati na mene otvorenom ponudom da mu predam nekoga iz pravosuđa u zamjenu za slobodu.
Zakočen, nakon mlakog početka suda i raspršenja nadanja da sam s početkom suđenja slobodan, sada dobijam moralnu ponudu iz ustačovjeka koji je, iako prema meni uvijek savršeno korektan, ipak jedna najobičnija ne-znam-što.
Istekom (vjerojatno) minute moje šutnje, presijeca moj pogled u zid ustajući se na desno, rukom se oslanjajući na koljeno zauzimajući svaki raspoloživ gram pažnje na svoje teatralne pokrete, što mu nikada nije bilo svojstveno, i dolazi preko ramena najavljujući skoru posjetu.

"Imam ja o čemu razmišljati ovih dana.", dobacio sam dok je odlazio.
Mislim da me nije čuo, a i da me je čuo, mislim da mojim riječima ne pridaje baš nikakvu težinu. Nešto ipak treba, altruizam je njemu zadnji zamisliv pokretač.

Dnevniče moj, ima li još neka ljiga koja me za sada zaobišla, ili su svi likovi izašli već na scenu? Još više me zanima kako će Čiča reagirati kada čuje za ovo.
- 01:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Digresije II

Nov, teko dekonzerviran dostavni stojadin, radio nabavljen iz nekog djutića, šef bio sredio. Ljetna večer, mirisi mješanog mesa i kašeta puna butelja. Platnene torbe SMB boje. Tada je svaka dostava vrlo strogo podlijegala čak i tovarnom listu i putnom nalogu. Ja to nisam morao voditi. Milicija me puštala. Osobno me nisu znali, samo je bilo bitno da, umjesto svoje, dajem šefovu vozačku. Svi smo imali po jednu njegovu vozačku, s njegovom slikom.
Počeo sam o ljetnoj večeri, miješanom mesu i buteljama. Bilo ih je nekoliko. Najčešće su bile takve dostave, ali uopćeno gledano, dostave su bile nevjerojatno raznolike. Prije toga posla nisam imao nikakvog pojma kakve sve robe mogu imati vrijednost za ljudska bića. Žvakaće, traperice, kava i alkoholi svih vrsta, keramičke pločice, kade i umivaonici, strani časopisi i knjige, metražna roba, ženski kostimi i donje rublje, konzerve kavijara, nakiti svih vrsta, parketi i kožne torbe. Po završeku dvogodišnjeg staža mogao sam otvoriti veletrgovinu, koliko sam kanala nabave upoznao.
Dostava je bila za tužilaštvo. Nije bila prva, znao sam da nemaju normalno dežurstvo, nego se produljio sastanak, mjesečni kolegij, i da su odlučili imati zakusku.
Pravosuđe se nije libilo legalnog žderanja. Oni su, kao i većina drugih, slobodno naručivali što im se željelo. Vrijedni ugostiteljski radnici su po sličnim šemama dostavljali puno češće i otvorenije nego su moje dostave to bile. Najviše dvadeseti dio svih narudžbi sam isporučio ja.
Sve to vrijeme mi nije bilo sasvim jasno po čemu je to moja isporuka posebna. Bili su dovoljno moćni i slobodni da i odu van na bančenje, čak i u dežurstvu. Armija privatnih restorana je "na narudžbenicu" dostavljala sve što im se htjelo. Ponuda nije bila osobito sofisticirana, ali potražnja je znala samo za meso na kile i krumpira na pregršte. Iako nitko još tada nije imao organiziranu dostavu, svaki je gazda mogao, a to je i činio, poslati nekog konobara da odnese naručeno. I policija je dostavljala, a i sami su nekada odlazili po provijant.
Svi su konobari bili dovoljno diskretni, ništa manje diskretni nego što sam bio ja.
Shvaćao sam da keramiku i donje rublje ja trebam biti taj koji predaje robu, ali ugostiteljske usluge mi ni onda nisu bile jasne, unatoč tome što mi takva pitanja i nisu predstavljala noćne more.
Pjer Vukelić je nešto pričao na radiju, čini mi se. Kasni noćni program. Spušteni svi prozori, a vrućina hladi. Treba se nositi u sud. Ponoć je prošla, sve sam trebao sam obaviti. Restoran stavlja na račun moje firme, potpisujem nekakvu optremnicu, dečki tovare teški ovalni pladanj nečega prekriven aluminijskom folijom, platnenu torbu u kojoj je najlonska vrećica s ledom i bocama. Užasno teško. Uz to, na kraju trče za mnom i ubacuju još gajbu mineralne i gajbu piva. Kruha je nekoliko kilograma. Vruć je, peku ga u restoranu, i ima oblik i miris seljačkog, iz krušne peći ložene kukuružnjakom i okrajcima jasena i graba.
Vrata bila zaključana, noćno-smjenski se odazvao nakon minutu kucanja. Pušta me unutra, kažem mu da imam u autu još. Ne, neće on nositi ništa. Gunđa nešto. Nije mu do poslova koji mu nisu u opisu radnog mjesta. Ljut je, a ja sliježem ramenima. Najebat će kad - tad, ali to nije moja briga. Posao mi je odnijeti, odnijet ću s njim ili bez njega.
Ostavljam mrguda u šetkaranju i penjem se. Destinacija je poznata. Zvukovi potmulo odzvanjaju, jeka je ogromnim hodnicima, jeka se odbija o višestoljetne zidove i gusane radijatore kroz tapecirana vrata. Nalazim sobu, kucam o dovratak. Znam, tako će me jedino čuti.
U prostoriji nastaje tišina, a zatim svađa. Ženski i muški glas. Pladanje je tako težak, da unutra mora biti najmanje deset ljudi, a čuju se samo dva glasa. Vrata se otvaraju i svijetlo iz hodnika upada u polumračnu prostoriju. Nemaju nekog posebnog stida, ali ukočili su se svi. Napadno gledam u oči muškarca koji mi je otvorio vrata, gutam iznenađenje što na sebi ima samo košulju i gaće. U kadru je žena u kostimu, razdrljena, četrdesetih godina i s četrdesetak grama šminke na licu. Iz pozadine se čuje ženksi glas, bahato zahtijeva da se prvo preuzme voda. Čovjek me pita zašto ja to nosim, na što mu samo sliježem ramenima bez izraza lica. Još glasova traži vodu dok predajem pladanj i odlazim po drugo. Razmišljam o sceni, izlazim i ulazim s kištrom, vrećom s vinom i s kruhom. Sjećam se prilične težine i uspuhanosti, a i žurbe. Stalno, sve to vrijeme, viđena scena ne izlazi iz glave, kao ni mirisi. Raskalašenost mi je poznata, ali nikada joj se nisam ovako približio.
Vrata su otvorena, iznutra jedva od vlastitog disnaja razaznajem tihe glasove. Ne čuju me, ili me ne primjećuju. Vjerojatno je netko u mojem odsustvu umirio ostale, va banque jamčio da sam diskretan. I bio sam, do sada.
Servilnost je morala nastupiti kada me onaj gaćan pozvao da im to složim na stol. Polumrak je i dalje, netko je u međuvremenu regulirao i rasvjetu na hodniku. Tijela su na podu, u foteljama i dvosjedu, neka na pisaćem stolu, neka za stolom. Zadimljeno je do bola, više je muškaraca nego žena, nitko nije niti gol niti odjeven. Pričaju o hrani. Ona koju sam prvu vidio mi se obraća, pita ima li još čega. Distancirana i uljudna. Jedan mi se obraća s "Mali, daj hitro to malo!", hineći šaljivost. Šutim i gledam u ono što radim, pladanj stavljam na klub stolić i oko kile kruha slažem pored njega. Nema jedaćeg pribora, konstatiram glasno. Gaćan potvrđuje. Mlađa ženka zahtijeva vilicu, prepoznajem da se radi o onoj žednoj. Nosi traperice i majicu, kosa zavezana u rep. Djeluje intelektualno. Uopće nije zgodna. Do mene dolazi jedan od pomoćnika tužitelja, znam to sivo lice sve ove godine s ulice, uzima mineralnu uz riječi "De jednu kiselu mi otvori", pruža mi ju, a ja se snalazim i brže - bolje otvaram ju upaljačem. Pomoćnik s bocom kreće k jednoj koja sjedi na stolu, mahne joj glavom i odlazi na hodnik.
Dvojica kometiraju da neće on više "moći ove noći", a onda se sporazumno i zlurado smiju. Moguće da čekaju svoj red.

Proći će još cijele četiri godine do ponovnog susreta s tim svijetom.
- 00:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.03.2005., nedjelja

Digresije I

Radio sam kao pomoćnik trgovačkog putnika krajem osamdesetih. Običan trgovački putnik imao je nas trojicu kao pomoćnike. Formalno smo i mi bili putnici, ali on je obavljao sve pametne poslove. Nama je ostavljao rješavanje manjih narudžbi, poslove dostave manjih količina robe, isprazne sate na kavama i štokovima s referentima nabave. Još godinama nakon toga nisam mogao osjetiti okud štoka, a da umjesto bijelih miševa nisam vidio plavo - zelene zaključnice.
Tržili smo tiskanica, obrasce, takse, paprinu konfekciju. Pisali tone, isporučivali kilograme. Šef putnik je čarobnim makinacijama, svojevrsnom alkemijom, pretvarao tiskanice u njemačke marke. Bez snopa stotica se osjećao gol i bos. Nama na očigled. Pisao je tone tiskanica na zaključnice svima, policiji, bolnicama, tadašnjem tužilaštvu, sudovima, službi društvenog knjigovodstva. Svugdje je dijelio zaradu s nekim glavnim u "kući" s kojom je imao posla. Nevjerojatno je koliko zapravo ima tih kancelarijskih štakora, kolika masa papira odlazi u žrvanj birokracije, a mi smo sve te sume utrostručavali.
Rješavali smo im malene probleme. Ako su si željeli neproračunski nabaviti sanduk viskija, bilo je dovoljno da naruče i potpišu primitak nekog obrasca. Vrijednijeg nekog, ako je ikako moglo. Osobito smo voljeli one koji su stvarali zalihe obrazaca međunarodnog platnog prometa. Svega jedan bunt je bio dovoljan za bocu.
Isporuke su bile dvojake, neke naređene usmeno, neke pismeno.
Pamtim puno toga. Pamti me i najstariji pravosudni ovdje. Radio je na osiguranju suda kao milicioner. To mu je bio prvi posao, i sretali smo se kada sam ujutro dopremao pravu robu, a i noću, kada sam dostavljao mješano meso i rashlađene butelje za dežurnog istražitelja. Ponekada sam po narudžbi znao tko je dežuran i koja ekipa zasjeda tu noć. Samo sam se pitao kada ću dobiti nalog da im dovezem tamburaše, pevaljku, razglas i nekoliko kurvi.
Prestao sam raditi taj posao u jednu jesen, pred kraj desetljeća. Nije mi bio tako loš, ali izgledalo je da će mi onaj drugi biti bolji. Novaca sam imao dosta, dobro plaćen sam zaboravio da je to rijetkost za nas nepoduzetne ljenčine. Zaboravio da neželjenim noćnim razvoženjima plaćam stotice maraka koje mi je šef redovno davao povrh plaće. Nije mi smetalo što sam zapravo običan dostavljač u dobro uhodanoj krađi velikih razmjera.
U međuvremenu sam doznao još štošta o mojoj ulozi u to vrijeme, ali o tome ću kasnije.
Nikada se nisam sprijateljio ni s kime od naših abonenata, niti sam ulazio u kontakt. Bili su uglavnom vrlo srdačni svi. Upravitelji, suci, direktori, svi su bili susretljivi ili u najmanju ruku umjereno osorni u noćnim isporukama. U dnevnoj smjeni ih nisam viđao, a kada bi ih i susreo, pravili su se da me ne poznaju.
Ne, nije istina. Bilo ih je i koji su otvoreno pokazivali da se viđamo izvan radnog vremena, bilo ih je i koji su sasvim otvoreno pred svojim kolegama naručivali što im treba.
Svima sam nosio barem nekada, miliciji nikada. I nikada udbašima. Prvi su imali druge izvore. Što im se htjelo, jednostavno su uzimali na licu mjesta i sami imali svoje kanale podjela. Udbaši su bili posebna priča. Onaj jedan mađar, čini mi se da je bio ili Janoš ili Pišta, svakako jedno od imena kakve imaju u vicevima, je radio samo s gotovinom, i uzimao ju je bez imalo potrebe za skrivanjem.
I tome podatku nisam tada pridavao neku važnost, a u cijeloj se državi govorkalo da INA financira udbu.
- 21:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.03.2005., četvrtak

Suđenje III

Nije se baš ništa dogodilo danas. Buldog mi je pokazao centralno mjesto, maleni podest nalik propovjedaonici, ne znam kako bi se to moglo zvati. Iako sam gledao sve prisutne s visoka, osjećaj je ponižavajući. Nedostajale su mi zgrade srednjevjekovnog londona, drveni kotači podamnom, drveni kavez oko mene, a vojska zlobnika se baca trulim jajima.

Slušao sam priču o nekom nepoznatom čovjeku kkoji je osobito drskim ponašanjem počinio odurnu neku štetu, čudak je zaista pretjerao s tim što li je to bilo što li je radio, sunce li mu njegovo. Ispričaju mi priču, pitaju me (rekoh već?) osjećam li se krivim za nedjela tog Dejana Hebranga, tog što ima isto ime kao i ja, radio je gdje i ja, na poslu na kojem i ja i počinio je isto što i ja, ali on je optužen a ja nisam kriv. Kako bi se osjećao? Nikako.

Zapisnik to ne može prenijeti.

Kao i u srazu s lisičjom gubicom, i ovaj puta sam od utisaka zaboravio na događanja. Pitanje su me prenula, izjave nisam registrirao, tonuće u utiske je bilo potpuno. Tlo je uistinu nestajalo pod nogama. Živi pijesak, pa tko li je stavio živi pijesak u temelje zgrade koja drži pravdu? Ustajali su se ovaj s moje lijeve i talijankom, pa Čiča, pa opet onaj prvi. nešto su raspravljali. Lijepi dečko je spominjao, kao i Čiča, pritvaranje. Radilo se o mojem smještaju. Brinu se za mene. Ne pamtim što su govorili, znam da mi je bilo jasno da neće izaći na dobro. S prekidima za zapisnik, uz razmišljanje što li je ta mala slatkica koja prebire po tipkovnici svega morala u ovim sobama vidjeti i čuti, protekla je prva senasa odvagivanja moje krivice.
Englezi su poštenije shvatili ovakve postupke, oni su to nazvali isprobavanjem, testiranjem, pokušavanjem, ispitivanjem. Nisu se u imenovanju ovakvih razvijanja događaja povodili za sudbonosnim riječima, korijenom korijena "sud". U njih postoji u srcu izgovaratelja riječi asocijacija na nešto što se može utvrditi racionalnim, dok naša riječ sugerira sudbinu, pa kako onda barem malenim dijelom podsvijesti ne doživimo ono što nam se događa kao zadanost. I predajemo se u nemoći? Ne znam još. Sve se činilo sivo.crnim, ali nije izgubljeno. Samo,l sve to skupa pre dugo traje. Dosta mi je autosugestija optimizma, ne mogu više.

Pseto će se očitovati. Suca sada već otvoreno nazivam psetom. Nestala je potreba da prvi ispitam tko je i što je, a da ga tek onda etiketiram. Za razliku od lisičje, za kojega znam da je obično zlo, čemu ovakvo etiketiranje buldoga? Neka, bit ću malo običan čovjek i mrzit ću lako. Neka idu svi kuda već trebaju ići.

Pseto će se očitovati po pitanjima puštanja mene iz pritvora i zakazuje nastavak parade za ravno dva tjedna. Kaže da je u obzir uzeta činjenica da je okrivljeni lišen slobode, ap će se sud neuobičajeno požuriti. Što bi bilo da nisam pritvoren? Ročišta bi se ravnala prema Haleyevoj kometi, možda?
I, što li je sa svjedocima koje će tek onda pozvati? Nije on imao nikada nikakve ideje za brz potupak, inače bi svjedoke pozvao već na prvo ročište, saslušao ih ako se odazovu i pustio me konačno van. Ne, svjedoci će biti pozvani za sljedeće viječanje ovog sastava, a dnevnik i ja ćemo se družiti.
- 22:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Suđenje II

U nekom od papirića koji su mi bili dotureni, u nekom od raspačavanja obavijesti o voznom redu tretiranja mene, stajalo je buldogovo ime i prezime. Hrvatsko ime, njemačko prezime. Toliko se sjećam. Predstavio je prisutnima penzionere i rekao je u slogu rečenice čak i u kojem su oni svojstvu. Ne sjećam se više ni toga.

Koji je zakonodavac očekivao da ljudi koji sjedaju na klupu znaju o čemu se tu što uopće i radi? Čiča je nonšalantan do iritantnosti, on se ne udostojava upoznati me s tijekom kaznenog postupka, odnosno suđenja. Rekao je tek nešto o nekim fazama i otezanju na svim mogućim frontovima. Nisam ga mogao pratiti ranije, a još sam manje mogao pratiti što se događa nakon što sam po prvi puta u pet mjeseci izašao izvan zidova centra, nakon što su me sproveli u kriogenički hladnoj marici, zauzdali mi pa oslobodili ruke i nakon što sam postavljen kao zamorac u kutiju s neobičnim životinjicama koje ne otkrivaju svoje nakane ili apetite. Što god.

Ipak, pamtim da su ne nakon nekog vremena pitali "osjećam" li se krivim. Odgovorio sam s "nikako", a što je u zapisnik ušlo kao "Okrivljeni se ne osjeća krivim". Poluitinama se grade dvorci u kojima se drže krivi ljudi. Poluistina rađa drugu, a sve zajedno tvore velike nesretne, ili čak i zle - laži. Dosta mi je susprezanja i traženja opravdanja za ljudske poteze, trebam se konačno pomiriti s činjenicom da ipak postoji i zlo i konačno reći i da ih treba pobiti sve redom. Onih nekoliko nevinih neka mi oproste, ali ako oni nas mogu optuživati po članku 33. KZ-a, mogu i ja njih sve optužiti za isto to - znali su, nisu reagirali, dakle jednako su krivi kao i onaj koji je to sve vrijeme radio.
Nema nevinih u pravosuđu. Točka.


- 22:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Suđenje I

Došli su u 9:15, Davor i Zlatko, sami. Očekivao sam ih trojicu, ne znam ni sam zašto.
Već dugo nisam imao te čelične narukvice. Cijelim sam putem pokušavao postaviti ruke u udoban i prirodan položaj, ne primjećujući ništa osim sputanosti ruku. Nasmiješih se kada sam se sjetio Velog Jože, iako sam se trebao grohotom smijati svojoj patetici. Nadam se da vrijeme neće od te reminiscencije napraviti neopreavdano neposlušano predskazanje intuicije.

Sjedio sam opet u "marici". Užasno je bila hladna, čak je daska na kojoj sam sjedio isijavala hladnoću. Cvokotao sam pred kraj kratke vožnje, a šmrcao po izlasku. Šmrcao i kada su me u pretoploj sudnici oslobodili lisica, a ruke grozničavo tražile maramicu po đepovima.

U petnaest minuta je transport bio gotov, sjedio sam između mojih anđela čuvara u praznoj sudnici. Žalio sam ih, njih ovo baš ni malo ništa nije zanimalo. Neki stariji su imali zanimanja za postupke protiv njihovih pulena, ali ova dvojica su vjerojatno razmišljali o kletoj sudbini koja ih je nagnala da u ovo doba moraju prisustvovati suđenju nekom nevažnom paketu. Još se uvijek nisu mogli pomiriti s činjenicom da rade takav posao.

Scenografija se polako popunjavala, od tipkačice do nekakvih penzionera koji su se klatili po toj sobi, pregledavali neke papire koje je tipkačica donijela. Mislim da mi nije još bilo jasno da se to radi o famoznom "spisu". Kada sam ga zadnji puta vidio, kurvin je sin bio još maleno djetešce, mršavko običan. Sada je to pogolema hrga pod kojom bi desetogodišnjak soptao, kada bi ga netko natjerao da ga ponese. Penzioneri su tu očigledno po nekom drugom poslu i pitam se čemu to stidljivo zavirivanje u nešto što ih se uopće ne tiče.
Od stručnog osoblja, profesionalnih glumaca, prvi je na scenu izašao Čiča. Pozdravio me srdačno i na istovjetan način onomu kojim je pozdravio svaku stolicu ponaosob - nije me ni pogledao, samo je zauzeo mjesto na postranjoj klupici i povadio neku manju biblioteku na stol.
Pola minute tišine, pa uključivanje pisaćeg stroja, pa ulazak osobe najkraće opisane kao ćelavi bulog nosa krvavog pod kožom. Još jedan trezven pravosudni djelatnik, pomislio sam, pitanje je samo propio li se radi gađenja prema okolini u kojoj radi, ili se s tom okolinom redovno veseli. Njega nisam nikada viđao u Mađarskoj, vjerojatno bih zapamtio da i teški i podbuhli seniori znaju zabadati novčanice u ukrajinske tangice. S druge strane, možda je pripadnik one starije garde koja je orgije organizirala po vikendicama na domaćem teritoriju i nije se zanimala za novovijeke novotarije.
Određena je vjerojatnost prisutna, da je možda i samo običan normalan sudac. Slaba je to šansa, ali netko mora i pošteno odraditi poštene predmete. Moja je šansa da su sve kurve bile prezauzete.

Po zauzimanju dominantnog mjesta u prostoriji, sudac formalno poziva članove sudskog vijeća (ako se dobro sjećam) da mu se pridruže za klupom. U prvi sam mah pomislio da priča sam sa sobom, ali upravo oni penzioneri se odazivaju u tišini, prelaze dijagonalno preko malene sobe vukući se na vučenim nogama i sjedaju mu svaki s po jedne strane, otkrivajući svoju ulogu i bacajući novo svijetlo na činjeničnu stidljivost u upoznavanju s predmetom.
Istovremeno, talijanski glumac iz sapunica ulazi i veselo pozdravlja sve pristune, anđeli mu odvraćaju. Blago njemu, ljudi ga ne jebu ni pet posto, ali zato anđeli su mu bliski.
- 00:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

28.02.2005., ponedjeljak

Optimista bi činjenicu da je ovo grad čiji je značaj nekoć bio vrlo velik, vjerojatno uzeo za podlogu teorije da zbog toga ova silna koncentracija uglednih odvjetnika i sudaca mora imati za posljedicu iznimnu kvalitetu rada pravnog sustava. Optimisti često griješe, razumije se iz ovog primjera.
Da, svakako postoje ugledni, ali oni koji su ranije živjeli na normalnom tržištu, morali su u ime očuvanja svog standarda kokošariti na skučenom tržištu. Prilika je mnoge ponukala da se ogrebu za neku lovu ispod žita, i mnogi su je iskoristili. Da su dobra vremena potrajala, za mnoge ne bismo imali pojma, koliko pokvareni mogu biti.

Vjerujem u sebi da ću sutra izaći na slobodu. Vidim to po pisanju. Pišem sve otvorenije ono što znam. Malo nedostaje da počnem i konkretne stvari pisati. Ne samo one koje su mi se dogodile, nego i priče koje sam slušao od ljudi koji su, kao i ja, trebali do kraja života ostati van udara zakona.

Imbecilnost sustava mi je pokazana u pravom bljesku kada sam dobio odgovor na moju predstavku. Prije nekoliko mjeseci sam u novinama pročitao najavu reforme pravosudnog sustava. Predsjednik komisije za iozradu prijedloga je dao izjavu, vrlo dobru izjavu. Opisao sam mu svoj slučaj u jednom poduljem pismu i poslao ga na saborsku adresu. Točnije: dao sam majci da ga pošalje.

Već sam bio i zaboravio na njega, kada sam dobio i odgovor. Zaboravio sve detalje koje sam uočio u praksi, a koje sam napisao. Sjećam se samo da sam lijepo posložio tko je sve i s kim koliko dobar, od sudaca, tužitelja, pa sve do uskoka. Niz ljudi koji su zajedno spavali u studentskom domu, bračni par suca i odvjetnice s kumovima koji oboje rade u USKOK-u, šef policije koji ima privatnu tiskaru na bratovljevo ime, a direktor tiskare je Zorićev punac. Bilo je tu detalja koje sam znao, a tada još uvjeren da je ovo sve samo slučajnost, opisao sam situaciju kao sliku ljudi koji su se našli u prilici familijarnosti, i nije ih za kriviti što nedopustivo blisko surađuju. Uopće mi nije bilo do optužbi za opću međusobnu jebačinu pod sponzorstvom države, niti sam išao tako nisko da kažem koje smo sve face vidjeli u jednom pograničnom bordelu i što su sve radili. Držao sam se činjenica, provjerljivih i neoptužujućih.

Ipak, dobio sam odgovor na "predstavku" kao da sam tražio od predsjednika odbora da istraži neki moj slučaj. U prilogu njegovom odgovoru, prepunom detalja o mojem slučaju, nalazio se odgovor državnog odvjetništa i mog općinskog suda, u kojemu se brane od optužaba za nepotizam, nerad i ne znam što već ne. Jedna od tih institucija u argumente za svoju obranu stavlja i činjenicu da sam okrivljen za teško kazneno djelo, da sam pritvoren već neko vrijeme, te da je prirodno da budem nervozan i pljujem redom naokolo.
Ono, što je posljedica njihovog faktičnog nerada, postalo je, ovjereno okruglim pečatom, razlogom za odbacivanje moje vjerodostojnosti. Fantastični su.
Od pisma je nastala predstavka, od predstavke neformalna istraga jednog diletanta, a da bi to sve bilo interpretirano kao kaznena prijava protiv pola pravosudnog sustava, podnijeta u deliriju lišenosti slobode. Ne samo da sam promašio, nego su moje dobre namjere bacile rukavicu izazovaljudima koji su me već proganjali. Ne mislim na to nikada, jer osjetim se vrlo glupim. Istog trena.
- 23:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Opet sam ubroju 12, kao prekobrojni. Užasna je gužva i ne zna se kako će to biti riješeno. Jednu sobu moraju uzeti onima drugima i popuniti ih s nekima od nas. Nekakav drvoprerađivač koji je bio tu i onda kada sam prošli puta prenoćio u ovoj istoj sobi, opet se našao ovdje. Računamo se kao stari znanci.

Veli da je neobična situacija da nekoga sudac pusti da se brani sa slobode, pa da ga, na zahtjev tužiteljstva, vrate ipak nazad u pritvor. Nove okolnosti, navodno, opravdavaju potrebu da ga se skloni od mogućeg utjecaja na svjedoke i dokumentaciju. Takve uvijek zamišljam odjevene kao ninđe, s naramkom požutjele dokumentacije skakuću plešući neki sotonistički ples oko stroja za rezanje papira. U stroj ulaze ćvrsto slijepljene stranice, a izlaze rezanci smotanih i prozračnih papira donekle sive boje. Kada jepostupak gotov, ninđa sve to potpaljuje i paklenski se smije nad ognjem koji sažima pravdu u crni dim.
Treba spriječiti takvo ponašanje, i zato je pritvaranje takvih potpuno opravdano. Zapravo, ija sam, u neku ruku, jedan od onih koji su bili spriječavani u takvim rabotama. Dobra me je država stavila u situaciju u kojoj mi je sve izvan domašaja.

Kamarad mi na slobodi vodi svoju pilanu. To bi trebalo značiti da bismo se i mogli znati. Zna mi bivšeg direktora i pričao bi mi o njemu, ali ja se skanjujem slušati. Nejasni su mi motivi, svrstao sam ga među Danajce, pa sumnjem i u vrijednost poklona koji mi nudi. Sjaj u očima odaje da bi on meni nešto rado rekao, ali ne zna situaciju. Sada tako mislim, da on i ne zna situaciju zapravo. On samo pokušava vidjeti kako reagiram na spomen bivše firme. Prirodno, on tobože zna zašto sam ja ovdje, jer mene su novinari dobro pokrili kada me je stavilo ovamo. Prdajem njegovoj inteligenciji veću težinu. U suradnji dobre informiranosti i nezanemarivog životnog iskustva, morao bi znati da stvari nisu uvijek onakve kakvima se pričinjaju, da novinari ne znaju pisati ni o čemu vezanom za finese gospodarskog kriminala, a da mi je Zorić bacio oko na kuću.

Taj je Zorić na kraju krajeva postao ključna figura mojeg univerzuma. Običan čovjek, čovjek koji odgaja djecu i silno ljubi suprugu svoju. Ispovijeda se i pričešćuje kao što bih i ja na nejgovom mjestu, s sve su sumnje otklonjene - držao je sve ljestve svim lopovima moje sudbine, a na neke se i sam popeo.

Dugo sam tu teoriju pripisivao svojim paranojama. Nagonski dio mene je njega odmah prokazao kao krivca, ali se racionalni, naviknut da onaj nagonski nije u pravu, odlučno opirao. U redu je to, nikakva šteta ni nije počinjena tim neznanjem, ne bi ništa promijenila adresa krivca. Treba se smiriti i pričekati suđenje. Svaki tren mi treba doći Čiča, trebamo izbrusiti zadnje upute za ponašanje u sudnici. Odijelo mi je dostavljeno jutros već, donijela ga je mama.
- 20:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< lipanj, 2005  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Dnevnik (fiktivni) pritvorenika. Sadrži digresije u većim količinama. Ima eksplicitnog rječnika, ima podrivanja sustava. Nesklonima skepsi ne bih preporučio čitanje, kao ni onima koji nemaju strpljenja i naviku čitanja.
Oni koji čitaju nešto se umoljavaju da pitanja koja im padaju na pamet ostavljaju u komentarima. Ovo je dosta ozbiljan "projekt" i treba mi povratna informacija o dijelovima u kojima sam zabrijao do nerazumljivosti.









Google















Linkovi

Thesaurus:
Entry Word: ledger
Function: noun
Text: Synonyms TOMBSTONE, footstone, grave marker, gravestone, headstone, monument

Dictionary:
Main Entry: led·ger
Pronunciation: 'le-j&r
Function: noun
Etymology: Middle English legger, probably from leyen, leggen to lay
1 : a book containing accounts to which debits and credits are posted from books of original entry
2 : a horizontal timber secured to the uprights of scaffolding to support the putlog